Petar Lašvanin (skenirana knjiga: Fra Mijo V. Batinić ''Franjevački samostan u Fojnici od XIV. do XX. stoljeća'')

Petar Lašvanin. Ovaj se je istaknuo ne samo naukom već i pobožnošću te davanjem savjeta, a uz to pokaza umjerenost u sreći, a veledušje u nezgodama života, radi kojih vrlina bijaše veoma cienjen i štovan, ter se je bio popeo do najveće časti u domovini i redu. Čuvši, da hara tako zvana „velika kuga" u okolici travničkoj, iz ljubavi prama Bogu i bližnjemu, ostavi samostanski mir te zamoli starješinu, da u rodnom kraju dijeli okuženima svetotajstva, moleći Boga, da ga samo dotle čuva, dok bude puku njegovu nuždan. Poklen je mlogima utjehe sv. vjere pružio, razboli se i sam od kuge, ter primivši svetotajstva umirućih, preminu smrću pravednika na blagdan Male Gospe 1732. i bi pokopan pred oltarom kapelice dolačkoga groblja, a za njim su vrlo žalila braća i puk. O njegovoj nam je smrti ostavio Ijetopisac fra Nikola Lašvanin slijedeće bilješke: Budući se ukazala kuga u Lašvanskoj župi, jednu večer iznenada poče govoriti o. fra Petru Martinoviću, tada gvardijanu fojničkomu: „Oče poštovani gvardijane, s blagoslovom vašim sutra ću poć u Lašvu, jer je od potrebe da pogjem." I premda ga mlogi ustavljaše, al ne bi moguće. Kamo otišav po običaju svome nastojaše bolesne pohoditi, ucviljene utješiti, sirote pomoći, izgubljene naći, grješnike obratiti. Najposlije pohodivši kužnu Katu Stjepana Ćurića sestru na Ilovači, i on se okuži i zakratko podleže smrti. Baba jele Ramljakova iz duše reče, da je vidila oko kolibe, gdje ležaše pokojni, veliku svjetlost u prve pijevce, i to na javi. I ova je baka bila vrlo dobra kršćanka. O. fra Martin Gabrić, kapelan Lašvanski, reče, metnuv misničke ruke na prsa, da mu je pokojni naredio na mjesec dana prvo smrti na Ilovačkom groblju, bilježeć štapom mjesto: „Ovdje me pred oltarom uko­pajte, kad bude vrijeme mog pošašća s ovog svijeta". Isti ka­pelan iz duše reče, da je u pol noći prvo njegova pošašća s ovog svijeta vidio dvije svijeće oko njegove glave i to dobro razgledav, da nije u snu ili da nije svjetlost naravna. I tu mu je dao kapelan opće odriješenje. Isti kapelan i sluga Andrija Jakašinović rekoše, da je pokojni digao sve haljine s postelje svojom rukom i preminuo na golim daskama. Isti Andrija iz duše reče, da ga je mrtva privrtao i gledao obilježje od kuge, ali poslije vidili su ga brez kužnog obilježja, ljepšeg i rumenijeg, nego kad je bio živ, i vas puk, koji ga je pratio, i oni, koji su ga nosili, čuli su čudan miris. I tu se puk mal nije pokrvio, htijući ga oni u svoje, a oni u svoje groblje, pak kako je isti živ naredio, odnesoše ga na Ilovačko groblje i ondje ga ukopaše, gdje je rekao, i tu mlogo puta vidiše svijeće goriti oko groba, brez ruke čovjeka umrloga užežene.