Mijo Gujić sa Selakovića. Bio je izvrstan latinist i crkveni govornik, ljubitelj mira i mladeži, a uz to odvažan zagovornik svoga naroda pred turskim oblastima. To su osobito iskusili fojnički katolici, kada su potražili, ga mogu otvoriti krčevine u sasjednim Lučicama, zaraslim u šumu, e bi i oni mogli što posijati za svoje uzdržanje, buduć im kovački zanati propali. Kada se tomu opriješe domaći muslimani, osobito Oštružani, on smjelo stupi na čelo sirotinji, pak se je zborom i tvorom pozivao na više oblasti u Sarajevu, prizivao vladine povjerenike, narod zagovarao i novcem potpomagao, dok nije i vlast na to pristala. Još većim žarom branio je vjerske probitke, a koji put i sa pogibelji života, pa zato ga je puk veoma štovao i k njemu se u svim potrebama pouzdano utjecao.
On se je prvi odvažio, da poruši stari samostan i sagradi novi, ne štedeć nikakve žrtve. Niže samostana podiže narodnu Školu veoma ukusnu i prostranu, kojoj je bio više godina brižnim nadzornikom. Kao redodržavnik (1867/72) proveo je u Rimu poldrugu godinu, ističući se svojom razboritošću i veledušjem, da su mu se i visoki krugovi divili. Preminu kao župnik u Busovači, dne 28. siječnja, 1878., a tijelo mu bi pokopano u Fojnici. Sva ga braća i narod oplakaše, a i danas još mnogo čeljade na spomen njegova imena pusti suzu, sjećajući se silnih dobročinstva toga svog dobrog oca.
