Župa Uskoplje
Puna pluća Uskoplja (Tekst iz Svjetla riječi)
O većini manjih gradova i mjesta u Bosni i Hercegovini, kojima nije zapalo u zalog da u poslijeratnom periodu budu središtem zbivanja i izvorištem top tema u javnim medijima, rijetko se isprede neka pozitivna priča. Pa ako se neka od televizijskih kuća, kojih na našim prostorima ne nedostaje, odluči posjetiti neki kraj i donijeti o njemu neku priču, ponajčešće je to događaj koji svojim sadržajem podsjeća na razdoblje 1992-1995, bilo da je riječ o jednoj od mnoštva komemoracija (čije žrtve ni najmanje ne želimo podcijeniti) ili pak o nekoj anketi koja svojim pitanjima, poput pitanja hoće li se Bosna i Hercegovina raspasti, a na koja je odgovor redovito trodimenzionalnog tipa, ljudsku misao vraća u taj period. Jedan od takvih je i gradić Gornji Vakuf-Uskoplje o kojem prosječno obrazovana populacija koja živi, recimo, u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, a kojoj je televizija glavni izvor informacija, zna kako je tamo buktio rat između Bošnjaka i Hrvata i kako i dandanas vlada napeta situacija o kojoj svjedoče i nedavni sukob navijača na ulicama toga grada ili pak tuča djece u osnovnoj školi, dva događaja medijski briljantno popraćena. Ipak, on o sebi priča drugu priču.
Povijesno ime i župa
Gornji Vakuf-Uskoplje je gradić u Srednjoj Bosni, smješten u jugozapadnom dijelu Skopaljske doline na izvorištu rijeke Vrbas. Povijesni naziv Uskoplje preuzeo je od istoimene Župe koja se, prije dolaska Osmanlija, protezala „uskim poljem“, riječnom dolinom dugom 27 km, a širokom prosječno 2-3 km, dok je ime Gornji Vakuf poprimio koncem 16. st. u vrijeme vladavine Osmanskog carstva u Bosni i Hercegovini. Područje je nastanjeno već od vremena Ilira o čijoj prisutnosti i danas svjedoči ime sela Batuša. Inače je ovo kraj na čiju bogatu povijest i višestoljetnu prisutnost katoličanstva u njemu danas podsjećaju imena. Tako uspomenu na brojne srednjovjekovne crkve u ovom kraju čuva veliki broj toponima: Crkvina, Crkvište, Križ, Misni dolac, Otarije, Otarine i dr. Prvi sačuvani povijesni spomen imena Uskoplje nalazimo u ljetopisu popa Dukljanina iz 12 st. u kojem je ovo područje nazvano Uscople, dok ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. u svojoj povelji iz 1244. god. ovo područje naziva Vskoplem. Do druge polovice 19. st. ovo područje se naziva skraćenim nazivom Skoplje (Gornje i Donje), a zatim prevladava ime Gornji Vakuf, a od 2001. službeni naziv grada je Gornji Vakuf-Uskoplje.
Suženu župu Uskoplje, koja je tijekom povijesti iznjedrila okolne župe: Bugojno, Rostovo, Gračanicu, Kandiju i Bistricu, danas tvore sljedeća naselja: G. Vakuf, Batuša, Dobrošin, Gaj, Galičica, G. Voljice, Jagnjid, Jelače, Krupa, Kute, Mačkovac, Mošćani, Mračaj, Osojnica, Paloč, Pidriš, Ploča, Podgrađe, Potrlica, Rosnice, Uzričje, Vaganjac, Vrse i Ždrimci. Matice vodi od 1796. godine. Dugogodišnja prisutnost franjevaca u ovom kraju, o kojoj svjedoče i samostanska središta u Bistrici i Veseloj Straži, prekinuta je tijekom 16 i 17. st. Broj vjernika je tada znatno opao tako da ih je 1675. bilo svega 530 a 1737. samo 370. Kroz taj period dušobrižništvo u Skopaljskoj dolini vode ramski franjevci, a nakon njih fojnički. Od 18. st. franjevci se vraćaju u Skopaljsku dolinu a s njihovim dolaskom povećava se i broj katolika tako da je 1762. godine župa imala 1.453. Koncem 18. st. je u Voljicu podignuta kućica za župnika odakle je vjerojatno početkom 19.st. premještena u Gornje Skoplje. 1935. župa broji 4.750. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. tadašnja općena Gornji Vakuf je imala 25 181 stanovnika. Od toga 14.063 Bošnjaka, 10. 706 Hrvata, 110 Srba i 302 ostalih. Župa danas broji oko 4.400 vjernika. Župna crkva izgrađena je 1931. po projektu Karla Paržika, a 1963. je iznutra renovirana po planu inž. Dimitrijevića. U posljednjem ratu je devastirana. Trenutno je dobrim dijelom obnovljena po projektu akademskog kipara Vene Jerkovića i Ine Jerković iz Kaštela. Župa ima i nekoliko podružnih crkava: Pidriš, Voljice i Dobrošin. Svake nedjelje, a posebno za Božić i Uskrs, uskopaljske crkve su pune vjernika i postaju istinsko mjesto molitve i susreta s drugim.
U zagrljaju Vranice i Raduše
Bacite li pogled iz pravca Bugojna prema jugu, ili negdje s Makljena prema sjeveru, pogled će vam zastati na valovitoj Vranici, planini koja se svojom veličinom i pojavom nadvila nad cijelim područjem Uskoplja. Ime joj progovara o crnoj ili pak zlatnoj planini. I jedno i drugo opravdano. Crna zbog njezine tajnovitosti i uzvišenosti, a zlatna zbog rudnika zlata iz rimskog perioda. O njoj su ispričane mnoge priče i legende. Jedna od njih je i legenda o misterioznoj crvenoj zemlji, a koju doznajemo od Rade Kvesića, istaknutog i svim Uskopljacima nadasve dragog i poznatog umirovljenog profesora, našeg suputnika kroz Uskoplje, odnosno Gornje Skoplje kako mu u bližoj povijesti bijaše ime, i vrsnog poznavatelja Skopaljske doline. Naime, crvena zemlja je naziv za uzvisinu na kojoj nikada ne raste trava niti se na njoj zadržava snijeg. Pod njom se, prema legendi, nalazi crkva svetog Ilije, čija se zvona i danas čuju, a koju su u vrijeme dolaska Turaka i nakon bijega kraljice Katarine uskopaljske žene zatrpale zemljom kako bi je spasile od rušenja. Budući da se na Vranici nalaze ostaci rudnika zlata, za pretpostaviti je da se i ovdje radi o jednom od njih. Naime, rimski povjesničar Plinije Stariji piše da se na Vranici vadilo i do 50 tovara zlata. To je jedan od razloga zašto su Rimljani na području današnjeg Uskoplja, na pravcu Salona-Sirmium, izgradili svoju postaju Ad Matricem. Rade s ponosom pripovijeda kako je imao priliku vidjeti kopiju Tabule Peutingeriane, na kojoj je na području Uskoplja, točnije u Voljicu (mada neki spominju i Vrse u podnožju Vranice) obilježena spomenuta postaja i kako u njoj bila uprava svih rimskih rudnika zlata u Dalmaciji. Najviši vrh Vranice je Nadkrstac, nekadašnji „Nadkriž“ (2112 m). Ime je dobio po križu postavljenom na njemu 1914., znaku molitve uskopaljskih majki za djecu da se sretno vrate iz I. sv. rata. Nasuprot Vranici, s druge strane Gornjeg Vakufa-Uskoplja, isteže se Raduša. Ime joj znači „Radosna duša“. I o njoj danas kruže različite priče. Jednu od njih doznajemo od 90 godišnje starice Jelke Prskalo iz Voljica, sela podno Raduše. Jelka veli kako je od svojih starih čula da su se na Raduši Voljičani u svojim ljetnikovcima susretali s Ramcima i smijali se njihovoj ikavici. Kiša, veli Jelka, u Uskoplje dolazi sa dvije strane. Ako naleti iz pravca Bistričke Rike, iz pravca Vranice, dugo će padati. A ako naleti iz pravca Raduše, bit će jaka, ali kratka.
Ljekovito bilje u Ameriku
Kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, jedan od alarmantnih problema, koji nije zaobišao ni Uskoplje, jest nezaposlenost. Većina mladih, koji u ovom gradu ne mogu naći posao, odlazi u Hrvatsku na privremeni rad. Tamo, ukoliko im se ukaže prilika za dobrim životom, redovito i ostaju. Međutim, i prije rata ova se općina ubrajala u red srednje razvijenih sa oko 6.500 zaposlenih uglavnom u industrijskim poduzećima kao što su Borac, Unis, Tom, Rudniku lignita Gračanica i Jasa. No, treba spomenuti da je u vrijeme komunizma, u kojem je ovaj kraj bio okarakteriziran kao ustaški, industrija bila slabo razvijena. Tek dolaskom na vlast Branka Mikulića, o kojem Uskopljaci s ponosom progovaraju, ovaj kraj je zaživio otvaranjem većine od gore spomenutih firmi. Pored pristojno razvijene industrijske proizvodnje ovaj kraj je bio poznat i po proizvodnji kupusa. Jednostavno, geografski položaj, povoljna klima te bogatstvo vodom omogućavali su jako dobru poljoprivrednu proizvodnju, koja je, unatoč svim pogodnostima, u prijeratnom periodu bila slabo razvijena. O Skopaljskoj dolini i plodnosti ovoga kraja piše i I.F. Jukić u svom djelu Zemljopis i poviestnica Bosnae: „Skopaljska nahia graniči se s Travanjskom od koje ju razstavljaju planine: Kopila i Radovan, s Fojničkom, od ove razstavljaju ju planine: Štit i Vranica: s Rumskom, Jajačkom i Lievanjskom: rieke: Krupa, Bistrica, Koprivnica i Šemnušnica utiču u Verbas, koi ovdie kod Privora iz planine Zeca izvire i posried Skoplja teče. Skoplje, dolnje i gornje obkoljeno je planinama, polje proteže se u duljinu 6 satih, dosta je plodno, al što porad zuluma, što rad nevaljanosti stanovnikah često žito kupuju, gdie bi ga mogli prodavati.“ No, rat je iza sebe ostavio devastiranu infrastrukturu, porušene stambene objekte i sigurno ono što je najteže, ljudsku tragediju. Istina, u nekoliko firmi je poslije rata ponovno pokrenuta proizvodnja. Ona se polako dižu iz prašine. Otvoreno je i nekoliko privatnih poduzeća. Jedno od njih, nastalo poslije rata, svakako privlači posebnu pozornost. Za vrijeme našeg boravka u Uskoplju posjetili smo i Ljubicu Radoš, vlasnicu jedne zanimljive i perspektivne firme. Naime, ova odvažna a nadasve gostoljubiva žena pokušala je pronaći način na koji bi iskoristila prirodne potencijale i preduvjete za poljoprivredu koje ovaj kraj posjeduje. Ideja o mogućem uspjehu konkretizirana je otvaranjem male firme „Flores“ koja se bavi otkupom ljekovitog bilja i šumskih plodova te otkupom voća i povrća. Upitavši je uspijeva li plasirati prikupljene proizvode i gdje se najviše prodaju, dobili smo zanimljivu informaciju. Ljekovitim biljem, prikupljenim na Vranici liječe se Amerikanci, dok se uskopaljske jagode jedu po Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj. Sirovina za izvoz, veli Ljubica, nikada dosta. Potražnja je tolika da bi se moglo izvesti čak 3 puta više proizvoda nego ih se prikupi. Usporedbe radi, ove godine je zasađeno 45 duluma krastavca „kornišona“ a mogao se prodati urod sa 150 duluma. Trenutno je u Skopaljskoj dolini zasađeno 84 duluma jagoda, a u planu je da se zasadi dodatnih 70 duluma. Sa firmom Kellys, potpisan je ugovor o otkupu uroda sa 500 duluma krompira i 20-30 duluma luka. Jednostavno, skopaljska dolina je bogomdano mjesto za poljuprivrednu proizvodnju. U njoj sve uspijeva. Samo ljude treba malo podučiti, pokazati im kako da rade i uspjeh je zagarantiran. Najveći problem predstavljaju banke koje nisu spremne pružiti povoljnije kredite ljudima koji bi se željeli baviti ovim poslom. Ljubica ne svrstava ljude po nacionalnosti jer, kako veli, nije bitno tko koje vjere i nacije nego je bitno kakav je tko čovjek. Sa njom surađuju svi. Posao je sasvim slučajno podijeljen. Bošnjaci se najvećim dijelom bave prikupljanjem ljekovitog bilja, dok Hrvati uzgajaju voće i povrće.
„Sridom“ na pijacu
A da se u poslu ne pita tko je tko (ili kao što Ljubica reče: „Posao je posao, ljudi su ljudi a neljudi su neljudi“) svjedoči i pazarni dan u Uskoplju u kojem materijalna korist i interes postaju zajednički jezik svima. Tada u gradu zaživi sasvim normalna komunikacija ljudi s „obije strane“. Svi se sliju na pijacu koja je smještena, kako reče jedan slučajni prolaznik bez imalo negativnog tona, nastojeći da nam pomogne u orijentaciji, na „muslimanskoj strani“. Nitko nikoga ne pita za ime. Svi trguju, pričaju, pozdravljaju se. Zvuči pomalo nevjerojatno ali je ipak tako. Prošetavši se do pijace, na jednom štandu susrećemo, sasvim slučajno, Kusturu Tadiju, prakaratura iz Voljica kako probava šljive Ekrema Topića iz Prozora. Zamolimo ga za fotografiju, a on sav ushićen, doznavši da je riječ o Svjetlu riječi, čije je pretplatnik, zauzme poziciju. Fotoaparat je sijevnuo, a Ekrem mu, pošto ga je ushićenje popustilo, dobaci: „Sad kad si se slikao možeš i šljive kupiti“. Nastavivši s Tadijom kroz pijacu upitamo ga:“ Kako s Bošnjacima?“ A on, pogledavši nas začuđeno, odgovori: “Dobro! A kako bi moglo biti? Vidite i sami, ja Hrvat a on Musliman. A trgujemo. Dobra je situacija, zašto? Kad se kupuje nešto, za lične potrebe, tad se gleda, normalno, da ti je jeftinije, neovisno tko je koje nacionalnosti. Nema ovdje, nastavlja Tadija, problema sa starima. Neće oni koji su u ratu pucali jedni na druge izaći na ulicu i tući se. Al omladina, koja rat nije ni upamtila, hoće. Eto vidite sad za utakmicu belaja. Odakle im tolika negativna energija. Zamislite samo, oni s gornje strane prijetili našim kako neće u srijedu na pijacu, a naši njima kako neće u ponedjeljak u školu. A evo, i mi došli na pijacu, a i oni otišli u školu. Da je malo ovu omladinu okrenuti na bolje, sve bi bilo dobro. A kriva je škola za to, krivi su i roditelji. Što ih malo ne pouče.“ Jednostavno, pazarni dan u Uskoplju je dan u kojem se obnavljaju stara poznanstva i prijateljstva, dan koji bar nakratko nestanu ratom postavljene fizičke i psihološke barijere.
Jedni pored drugih
Kako smo već na početku spomenuli, sudbina je malih mjesta u poslijeratnom periodu da su redovito na rubu dešavanja i da iz njih najčešće doznajemo loše vijesti. I tako, kako već rekosmo, o Gornjem Vakufu-Uskoplju i dalje kruže priče kako su to dva grada pod istim nebom. Ne treba zaboraviti da se tu ipak desio sukob i da za potpuno pomirenje potrebno vremena. Ali isto tako nije ni tako mračno kako se često plasira u javnost. Nema tu više govora o sukobu.
U Uskoplju se, nažalost, na rat prizivaju ponajviše mladi koji ga nisu ni okusili. Ali i njih je netko morao podsjetiti na to razdoblje. Podsjetili su ih oni, u školama ili obiteljima, koji misle kako je rat bio jedino sredstvo koje je moglo dovesti do samoosvješćenja i učvršćenja vlastite nacije i kako se drugoga, trajnog neprijatelja, treba čuvati. Jedan od gorućih problema Uskoplja, kao i drugih mjesta u Bosni i Hercegovini, jest problem s otrcanim imenom „dvije škole pod istim krovom“. Ako se prihvati činjenica da je takav oblik obrazovanja jedino moguć kako bi se očuvala i njegovala vlastita tradicija i jezik, ono ipak ne bi smjelo gajiti animozitet prema onima koji su kulturološki i tradicijski drugačiji.
Iz nekoliko primjera koje smo naveli, a kojih ima mnogo više, može se nazrijeti sadašnja situacija u Gornjem Vakufu-Uskoplju, gradu u kojem još uvijek postoje djelomične podjele, ali isto tako i gradu koji ima perspektivu i u kojem obični ljudi, koje povezuju isti interesi i ista patnja, izgrađuju ono što je on bezdušno porušio. Izgrađuju normalnu ljudsku komunikaciju i normalan zajednički život. Ne treba to biti život „bratstva i jedinstva“ u kojem se neće znati tko je tko, ali treba biti život u kojem će se poštivati različitost drugoga i u kojem će drugi biti izazov, a ne prijetnja. Gornji Vakuf-Uskoplje je grad čiji stanovnici svjedoče o tome kako se ipak može zajedno živjeti, bio to život jednih s drugima ili jednih pored drugih, pod istim nebom, u istoj državi, u istom gradu i u istom selu.
Uskopaljske jeseni
Jedan od događaja kojemu se obraduju svi Uskopljaci, i stari i mladi, jest tradicionalna kulturna manifestacija „Uskopaljske jeseni“. Riječ je o manifestaciji na kojoj sa svojim kulturnim programom sudjeluje oko 30 kulturno umjetničkih društava iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Osim kulturno umjetničkih društava, gostuju i razna kazališta i organiziraju se kulturne večeri na kojima se predstavljaju književna djela raznih autora. Inače kulturni život u Uskoplju oblikuju dva kulturno-umjetnička društva „Napredak“ i „Hrvatska uzdanica Uskoplje“ koja se, unatoč otežanoj suradnji, nadopunjavaju različitim područjima djelovanja. Napredak se najvećim dijelom bavi folklorom, dok je izdavaštvo primarno zanimanje Uzdanice.
