Mijo Zubić, rogjen 12. kolovoza, 1799. od oca Nikole i jele Romić. Prvu obuku primio je od o. Jakovljevića, najtjesnije pako poznanstvo i prijateljstvo sklopio sa Šunjićem, tako da se je bio od tuge razbolio, kada je ovaj prije njega unovačen megju redovnike, a njemu to odgogjeno bilo, dok navrši propisanu dobu. Više nauke slušao je u Ugarskoj u raznim biskupskim sjemeništima, svagdje izvrsno učeći i uzorno se vladajući. Postavši svećenikom ode u Rakovac kraj Banjaluke za župnika, gdje podiže župni stan na zemljištu bega Džinića, obećavši mu neznatnu naknadu.
Otale bi premješten u Ljubunčić, kod Livna, gdje od bega Firdusa dobi gradilište za župski stan, i sagradi ga; ali buduć Firdus protjeran, morade i on pobjeći, najpre u Dubrovnik, a onda u Beč, te je tu i njemački jezik naučio. Vrativ se u Bosnu postade župnikom u Seonici kod Županjca, ali i otale pobježe u Fojnicu, bojeć se političkih neprilika. Za raspre sa biskupom Barišićem pratio je Šunjića u Carigrad, a vrativši se postade tajnikom Šunjića kao provincijala.
Njegov se je kasniji rad bio usredotočio na Carici kod Busovače, pretvarajući onu pustoš u lijepi perivoj. Tu je on krčio gušću i šikarje, otvarao njive i livade, gradio kmetima zgrade, težačko orugje nabavljao, bašče nasagjivao i rasadnik najplemenitijih voćaka gojio. Uz biskupa Šunjića prianjao je do smrti, te bi ga uvijek zvao: Moj zlatni fra Marijan. Bio je života neporočna i ponašanja redovničkoga. Prosto se odijevao, uklanjao se častima, braću pomagao, umjerenosti u jelu i piću strogo se držao; riečju: bio izvrstan svećenik i skroman redovnik. Poznavao je ponešto slikarstvo, dobro svirao uz citaru i rado stihove pravio, pak je to osobito pokazao u pjesmi: ''Viest neslutjene smrti... fra Marijana Šunjića...'' tiskanoj u Osijeku 1860., a ostavio nam u prevodu djelo Josipa Flavia o propasti Jeruzolima.
Pod svoje stare dane zaputi se u Bavarsku, da prosi za fojnički samostan i crkvu, koje je trebalo na novo sagraditi. Obavivši sjajnim uspjehom svoj zadatak, na povratku skrenu u Djakovo i opasno obolivši, preseli se u vječnost dne 9. travnja, 1861. godine.
