POBUNA NA RIJECI ŽELJEZNICI

Negdje u nekom projektnom birou netko je točno izračunao koliko ta mala i do tog trena nikom značajna rijeka može proizvesti megavata i u koliko MHE, te koliko to može donijeti novca u sekundi, minuti, satu, danu, mjesecu, godini.

Piše: Dragan MARIJANOVIĆ

Tko zna koliko milijuna godina teče rijeka Gotuša, zapravo Gvožđanka, a na mapama upisana hidronimom Željeznica, a da se nikada oko nje nije stvarala velika gužva. Donedavno je najvažnija vijest o njoj bila povratak većeg broja vidri, vidri koje su bile nestale, a onda se pojavile u ogromnom broju i u očaj bacile ovdašnje sportske ribare, jer su te dražesne proždrljivice gotovo prepolovile ionako nebogat riblji fond pastrmke, a usudile su se dolaziti i do samog središta Fojnice, preskačući male prepreke kojim su fojnički ekolozi i ribari nastojali spriječiti biološko nestajanje ribljega fonda zbog nezapamćenih ljetnih suša i kritično niskog vodostaja. Pred dvije-tri godine u Visokom je preparirana jedna ovdašnja vidra teška gotovo devet kilograma, a ta žderačica ribe rijetko naraste do te težine, no očito da bujni vodeni život Gotuše i riblja mlađ skrivena ispod stijenja i oborenih klada odgovara vidri, i, koliko god ribari bili ljuti, lijep je osjećaj da je ta voda toliko čista da se, eto vidru nikako iz nje istjerati ne da.

Bageri

No, ni vidre, ni riba nisu više toliko sigurni tu, a sve je počelo prije nekoliko godina kada se ovdje pojavio prvi stroj i zario svoju golemu čeličnu kašiku sa oštrim zubima u tlo rijeke. Narod se bio brzo okupio, bila je to vijest koja je izazvala reakciju otprilike onakvu kakvu izaziva riječ mobilizacija i ljudi Dusine, Gojevića, Bakovića, Gojevićke luke i drugih zaselaka spontano su spriječili radove na, kako će se uskoro ispostaviti, još jednoj maloj hidroelektrani u fojničkom kraju, a prvoj na ovoj rijeci koja je svojom snagom još pred nekoliko tisuća godina pokretala ilirske i rimske kovačnice, osobito je srednjovjekovlje obilježeno živom kovačkom aktivnošću ovdje, jer ne treba zaboraviti da je Fojnica u vrijeme bosanskoga kraljevstva bila službenim mjestom u kojemu su naši davno odumrli kraljevi kovali novac. Iz toga, ali i iz niza drugih razloga najlogičnije je ovdje bilo očekivati arheologe, povjesničare umjetnosti ili pak geologe, ali, eto, nakon po tisuće godina na Gotuši se pojaviše – bageri.

Moja osobna procjena tada bijaše da je taj iznenadni bager trebao malo iskušati sluh naroda i opipati mu puls, vidjeti dokle se u tom trenutku smije ići, pa kako je reakcija bila žešća nego li ju je meni neznani investitor očekivao, nastalo je nešto dulje zatišje, i svi ovdje spominju neku dobro popunjenu ljudinu u mrkom džipu, koji obilazi ljude, negdje nudeći muda pod bubrege a negdje pomalo i prijeteći. Tog lika, kazuju mi ljudi, vidjeli su i koncem kolovoza, kada se pojavio s početka novog vala prosvjeda, i kada je ovdje izvrijeđao ogorčene ljude, spominjući rat i svašta ružnoga uz to, no nitko ga se očito nije uplašio, prije će biti da je njega otjerala odlučnost ovdašnjih ljudi da se famozna MHE tu neće tako lako početi graditi, a prosvjedi su nastavljeni i svakoga dana u šest sati ovdje se već okupljaju prvi čuvari rijeke, dok na općinskoj i resursnim razinama traju administrativne aktivnosti, s tim da se, evo doznajem zadnjih dana, u cijelu priču uključuju i zaštitarske službe, pa je napetost takva da se prstom može dotaknuti i sve podsjeća na biblijske borbe Davida i Golijata, jer ne znam za slučaj da je ekologija ikada i igdje dobila rat protiv krupnoga kapitala. Dakle, stoljećima ova voda, otkako pomriješe kovači i zamrije njihovo doba, nikoga nije zanimala, ali negdje u nekom projektnom birou netko je točno izračunao koliko ta mala i do tog trena nikom značajna rijeka može proizvesti megavata i u koliko MHE, te koliko to može donijeti novca u sekundi, minuti, satu, danu mjesecu, godini ili za trideset godina, a da nitko nema nikakvo javno dobro od toga, nego su – to je logika kapitala i njegovog ulaganja – dobitnici neki ljudi iza zavjesa, možda više udaljeni od Bosne nego li su joj blizu, koji možda ne znaju izgovoriti niti imena ovoj rijeci, jer ih to, naravski, niti ne zanima, zanima ih samo ulaganje puta dobit puta koliko žele.

Enigmatski zaplet

Na putu do tog utrška pokupljenog pod gudurama Bosne, tiskajući u njezinu utrobu cijevi i turbine, lako se zaobilaze zakoni a u zemlji koja po koruptivnoj razini popravlja dan mnogim žiteljima afričkog kontinenta i neznanih mi potkontinenata, sve je moguće, moguće je i prilagoditi neke zakone, a ova zemlja dosta zakona kao da je izmislila samoj sebi protivnima, svojim bogatstvima i svojim ljudima. Dakle, kao i oko svega drugog, situacija oko namjera izgradnje ove (ili ovih MHE, jer prije par godina čuh iz vraški obaviještenih izvora koji nisu diplomatski, ali su svejedno moćni, da bi ih se tu moglo usaditi četiri do šest!) komplicira se iz dana u dan, ne posustaju ni investitori koji ovdje nastoje utaboriti izvođače radova, niti posustaju prosvjednici koji svako jutro na desnu obalu Gotuše iskrcavaju po pol obitelji. Po meni, situaciju će dodatno zakomplicirati i aktualno vrijeme predizborne političke kampanje, pa nikada ne možete biti sigurni na koji će način netko pokušati usmjeriti gnjev ili graditelja ili onih koji graditi ne dopuštaju. "Kost” je već bačena samim spominjanjem rata, a donekle je iskorištena i činjenica da su sva spominjana sela većinom hrvatska, a Dusina je bošnjačka, pa je iz tog sela ovdje uposleno nekoliko ljudi čim se s gradnjom počne, dok je drugi dio sela protiv toga, jer smatra da je to nikakva nadoknada za trajnu štetu koju će elektrana napraviti ovom kraju, pa Dusina i dalje deklarativno stoji uz ove prosvjede, ali i jedni i drugi moraju biti izvan svih političkih utjecaja jer već se tu i tamo pojavljuju neki sitni miševi, nadajući se da će nakon izbora postati nešto većim štakorima, pa ih se da vidjeti kako zagovaraju nešto što nema nikakve, ama baš nikakve veze s ovim problemom. Investitor, ili netko drugi u njegovo ime, jako pametno, preko svojih ljudi, u pravilu lokalnih, udara u tanku žicu nacionalnih osjećaja i ugrožaja, s tendencijom da se, ako ustreba dotakne i vjerskoga, kako se to u nas već stoljećima tako tužno uspješno radi. Jer tko su "oni da nam ne daju graditi”, ili "tko su oni da grade po Bosni gdje hoće, što hoće i kad hoće, nije ovo samo njihova država”, već je iskušan koncept i to cijeloj ovoj priči po hodopiščevoj procjeni daje enigmatski zaplet...

Prosvjednici su još u kolovozu ocijenili da su nadležni "zažmirili na proceduralne pogreške” te tražili izvanredni sastanak Općinskoga vijeća, održana prije gotovo mjesec dana, s trinaest (ne budi primijenjeno!) prisutnih vijećnika, a došli su i jedan broj građana i vrlo aktivna ovdašnja ekološka udruga te predstavnici novoutemeljene udruge Stopminicentralama, i predstavnici medija. Nitko od investitora ili izvođača radova nije se pojavio. Da ne bih prešao u klasično novinsko izvještavanje, jer ja sam ovdje sasvim slučajno, ali namjerno o ovom pišem, jer pišem ono što vidim, prenijet ću vam samo jedan zaključak s ovog načas i dramatičnog bosanskog sastanka, i otprilike je ovakav:

''Predlažemo i preporučavamo investitoru radova na izgradnji MHE 'Luke', Company Peeb d.o.o. Travnik i izvođaču radova Famus gradnja 3 d.o.o. Tešanj, da zbog složenosti situacije (protivljenja građana MZ Gojevići, na čijoj se teritoriji gradi MHE Luke Fojnica), ne poduzimaju nikakve aktivnosti na izvođenju radova izgradnje MHE Luke na rijeci Željeznici, a po prijavi za početak radova sa danom 3. rujna 2012. godine podnesenoj općini Fojnica 24. kolovoza 2012., dok se ne preispita i utvrdi ili ospori valjanost postojeće dokumentacije vezane za izgradnju proizvodnog postrojenja mini hidrocentrale. Nalažemo nadležnoj Općinskoj službi da žurno kontaktira nadležno ministarstvo koje je izdalo upravne akte i prati aktivnosti Federalne uprave za inspekcijske poslove najkasnije do 3. rujna 2012. godine, odgovor uputiti žurno prema Općinskom vijeću, te aktivno sudjeluje u rješavanju ovoga problema”, i objavljen je u mjesečniku Fojnička škrinja, u kolovoškom broju, a sam Bog zna kakvi će se kronološki tekstovi pisati u narednim brojevima, jer već nakon objave ovog zaključka kronologija događaja postaje sve življa i dodatno napetija, a predstavnike Gojevića primio je i predsjednik Federacije BiH Živko Budimir... Uz samo zaključivanje ovoga teksta (20. rujna, večer), koji je svakakav samo hodopisan nije, javljeno mi je da je tijekom dana došlo i do malo "kontakta'' između zaštitara i tamošnjih žena, da je bilo hvatanja za ruke i grdih riječi, no ne mogu više o tome, bit će toga još, pa se vraćam putu kojim sam i krenuo, prolazeći Dusinom zagrljenom prelijepom prirodom nisam mogao ne razmišljati o tome zašto ljudi u nas nisu zadovoljni? Selo presječeno rijekom, opasano šumama i pašnjacima, puno dječice koja mašu neznancu, bogato od Boga da bogatije biti ne može, a opet nekako siromašno. Ispada da je Bog, gdje god je nagrađivao, nagrađivao je bogato, a gdje god su ljudi odlučivali, ispalo je siromašno!

Zlata kao u priči

Ovo selo doslovno je Bosna i Hercegovina, makar je cijelo muslimansko, jer upravo ovim istim putom već više od stoljeća, prvo na konjima ili pješice, pa na zapregama, traktorima i napokon autima, s sa hercegovačke strane planine Pogorelice ovdje stizale nevjeste, iz Neretve ili Neretvice kako to ovdje vole reći, a bogme, ako se koji dobar junak ne može ovdje snaći za nevjestu, ode on preko Pogorelice, po snahu koju je zagledao na kosidbi ili kupljenju sijena, gore su im njive ionako jedna do druge, i tu se mogu zagledati već od malih nogu. Sve nevjeste u Dusini su iz oblasti Buturović polja i sela oko njega, to uopće nije daleko, i ako se ikada uredi postojeći put, iz Konjica bi se u Fojnicu moglo bajkovitim putem za nešto više od pola sata. Ali, nema investitora za to... Već bi se dalo skrenuti onim lijepim mostom sa ceste M-17 kod Ostrošca. Put do Pogorelice s ove bosanske strane dobar je, imate li sreću zaobići pokoju strašnu rupu koja očito nikada neće dočekati ni investitora niti izvođača radova. Čudi me da ni u predizbornoj kampanji nije tretirana. Niz put se već kotrljaju jabuke bosanske, ni od koga brane. Priroda sve nudi nezainteresiranom čovjeku, već baždiranom na genetski modificirane jabuke. Strašno. Netko marljiv izvukao je dvije suhe i razgranate klade pokraj ceste. Bome se dobro oznojio dok ih je ostrugao i lakirao. Taj će se domaćin nagodinu sigurno natjecati sa svojim vrtom za općinsku nagradu. Srčem prve mirise Pogorelice.

Vrijeme je za otkrivanje te planine, ni krive ni dužne za vrijeme kada ju se u javnosti, do prije deset godina spominjalo kao vježbalište islamista. Što je bilo apsolutno točno. Nitko nije imao pristup ovoj ljepoti. Samo militantni Arapi. Svi su za to znali, a poslije ispalo da nitko nije znao. Znao je onaj tko ih je tu i držao! Ali, to je tek jedna u slijedu nesreća koje su Bosnu zadesile. Ništa u njoj više čudo nije. Evo, ova planina zove, blaga je i popločana livadama. Plastovi sjena svuda okolo, izvor vode, šumarci. Sve miriše. Ove plastove ne treba davati ’ajvanu, to sve u čaj treba samljeti! Metvica i razna čudesa s onim čudnim latinskim nazivljem. Dva su doma, jedan stari, iz vremena sarajevske olimpijade i filozofije betona. Koliko ga je samo skrkano u taj dom! Da barem radi. I on čeka ulagača. Fojnica i civilizacija treba ovu planinu i taj dom, netko pametan i donekle imućan valjda će to napokon uvidjeti. Drugo je Lovački dom. Napravljen sukladno prirodi. Drvo, smještaj prekrasan, ogromna blagovaonica, toplo, čisto. S Pogorelice promatram stupove dima iz žežnica u dolinama. Kao da se Indijanci savjetuju pred najezdom "blijedolikih”... Prekrasno. Polja raži, golema polja. I njiva koje je međa granica preko koje još prelaze snajke Hercegovke. Rupa u njivi. Ostala još iz vremena dok se kroz nju vadio iperit. Dolje je Čemernica. Zija Dizdarević zapisao davno, nastojeći dočarati učmalost svojega kraja i grada, kako je i sama Tuga sjela na Čemernicu i plakala od tuge! Tko bi rekao da je to tako doživljavao. Zvale su ga daljine. I velike ideje, koje će ga stajati glave u Jasenovcu. Zija je mislio na težak život ovdje. Tu je Tješilo, rudnik žive. Rudari umirali mladi. Rijetko tko bi prebacio četrdesetu. Žene tu plakale, tješile i postalo tješilo. Pogorelica nekad davno gorjela. Nitko ne zna kad, ali ostalo joj ime po tom požaru. A koliko bi se sada planina moglo po požaru nazvati? I gdje su rudari i rude? Je li izvađena utroba ovoj lijepoj, prelijepoj zemlji? Nije, to sigurno. Ima Bosna bogatstva za svoje, ali samo za svoje ljude. Kada će oni moći do njega. Pa ovdje još ima zlata kao u priči. O zlatu ću slijedeće subote. Skratio je dan, nad dolinom podiže se izmaglica. Poput bogatstava koja su isparavala nad Bosnom tisućama godina. Ne znam hoće li ona ikada doći k pameti. A ja moram k Fehimu. Ispirat ćemo zlato...