Evidencija o korištenju pašnjaka u okolici Fojnice 1905.
Piše: Sandra BILETIĆ
Vranica, Zec i Šćit planina teritorijalno spadaju u srednjobosanske planine, a pripadaju dinarskom sistemu te tako sačinjavaju širok planinski masiv koji se pruža na prostoru od Fojnice do Gornjeg Vakufa. Na ovim planinama postoje dobri geomorfološki, hidrografski i vegetacijski uslovi, pa se u zonama iznad šume javljaju visokoplaninski pašnjaci. Povremena stočarska naselja locirana su pretežno u predjelima gdje su omogućene veće pašnjačke površine i dovoljna količina vode, a ti uslovi su najbolje zastupljeni na Vranici. Ovo područje je u prošlosti bilo poznato i po tome što se dolinom Neretvice i Zec planine dolazilo u naselja srednje Bosne, gdje su u neposrednoj blizini bili trgovački i rudarski centri, a i poznata srednjovjekovna naselja. Na ovim predjelima je nekada bilo razvijeno nomadsko stočarenje, no u današnjim uslovima život stočara se mijenja i polako dolazi do odumiranja istjerivanja stoke na planine. Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine je 6. 1. 1905. godine izdala nalog okružnom uredu u Fojnici da popiše sve pašnjake na Zec planini radi utvrđivanja poreza, odnosno pašarine. Zemaljskoj vladi u Sarajevu se tada obraćaju obitelji Alaupović (Prokos) , Perić (Zec planina), Čohadžić i Salihagić (Zec planina), kao i upraviteljstvo samostana u Fojnici (Fratarske staje), tražeći odobrenje za obnove svojih planinskih koliba na pašnjacima na Zec planini, odosno Vranici, a dokumentacijom su morali dokazati i svoje vlasništvo nad tim pašnjacima, koje im se priznavalo još od vremena Osmanske uprave. Zanimljivo je kako se je, na primjer franjevcima, u tom periodu priznavalo pravo vlasništva nad tim pašnjacima. Kod kadije se tada uz nekoliko svjedoka koji su se „razumjeli u stvar“ i pisanim dokumentima sve završavalo isti dan. Najbrojnija dokumentacija u ovom predmetu odnosi se na razgraničenje između pašnjaka koje su koristili obitelji Čohadžić i Salihagić na Zec planini s jedne strane i Franjevačkog samostana sa pašnjacima od Vrankamena, Matorca, Poljane i Kozograda s druge strane...
Da se taj spor vodio duže vrijeme može se vidjeti po predmetima iz ranijih godina (1883. – 1905.), koje je Zemaljska vlada uzela u obzir 1905. godine. U izvodu iz objave Zemaljske vlade od 26. 1. 1892. godine, broj 53. 435 navodi se da će se privatno vlasništvo na Zec planini i Vranici sa Matorcem i Poljanom konačno riješiti po otvaranju gruntovnice u okrugu Fojnica, a potom su stranke priložile originalne dokumente o dokazivanju vlasništva i to:
1. 13 originalnih dokumenata obitelji Čohadžić iz Fojnice;
2. 27 originalnih dokumenata samostana u Fojnici;
3. 1 originalna tapija Ibrahimage Medžlije iz Sarajeva.
Među predatom dokumentacijom nalazi se i dopis gvardijana Fojničkog samostana Ivana Vujičića, od 25. 2. 1889. godine: „Pošto će se ovoga vremena, kako se čuje, riešavati pitanje o vlasništvu pašnjaka u kotaru fojničkom, zato ovaj Franjevački samostan u Fojnici, za obraniti svoje prastaro pravo na pašnjake Poljana i Matorac, Praedium Gvožđani – Bistrica, usudjuje se ovim najpokornije priposlati sliedećih 8 (osam) isprava, kojim se nepobitno dokazuje da su spomenuti pašnjaci vlasništvo isključivo ovoga samostana bez ikakvih drugih suvlasnika. Spomenute isprave jesu:
1. Br. X od godine 1615
2. Br. X od godine 1618
3. Br. XII od godine 1619
4. Br. XII od godine 1623
5. Br. IX od godine 1624
6. Br. XIII od godine 1631
7. Br. XIV od godine 1634
8. Br. XXXVI (LXV) od godine 1815
Iz spomenutih isprava vidit je da su razni u razno doba nastojali sebi spomenute pašnjake il sasvim prisvojiti ili barem dio imati iz tih pašnjaka ali su vazda po dotićnim sudovima bili odbijeni i ovom samostanu isključivo pravo vlasništva priznato. Na temelju dakle ovih isprava. Osobito oslonjen na milost zemaljske vlade, nada se ovaj prastari franjevački samostan, koji je za kršćanski živalj i uobće kulturni napredak u Bosni velezaslužan, da će visoka zemaljska vlada priznati nam pravo vlasništva isključivo od drugih stranaka na spomenute pašnjake, bez kojih ovaj samostan ne bi mogao lahko obstojati, buduć priličan broj marve za svoje uzdržavanje i gospodarstvo mora uzdržavati, a taj je posjed skupo plaćen u stara vremena“. (Prilozi, karte: Pašnjaci na koje se dokazivalo pravo vlasništva Franjevačkog samostana Fojnica i obitelji Čohadžić ili Salihagić. 1890. godina; Skica sa ucrtanim posjedima Fojničkog samostana i obitelji Čohadžić 1885. godine)
Pored tih 8 dokumenata kojima još uvijek nismo ušli u trag Fojnički samostan je predao još 27 originalnih dokumenata iz Osmanskog perioda, prevedeni sa osmanskog na njemački jezik, od tadašnjih javnih prevoditelja Miliša Mandića i Jos. Alkalaja i svi su pisani goticom. Njihove prijevode donosimo u kraćim sažecima:
1. Prijevod 1. Rebumevel 1192: Izvještaj: Odbija se tužba (ne navodi se ko tuži) i šerijatski sudija Mehmet Unri iz Fojnice potvrđuje vlasničko pravo sveštenika iz Fojnice nad pomenutim Baltaluks-om. U potpisu guverner u Bosni Mehmet.
2. Prijevod br 111/1885: Još od osvajanja (Osmanskog) je pašnjak Poljana u blizini tvrđave Kozla (Kozograd) vlasništvo svećenika iz Fojnice i do sada to nikada nije dovedeno u pitanje. Sada to pitanje povlače Hamid Čauš i raja (seljaci) iz sela Gvožđani i vrše pritisak na svećenike. Mi smo svjedoci ovog i budućeg svijeta da je ova livada Poljana vlasništvo svećenika i tako je već dugo vremena, te da Raja (seljaci) govori neistinu i da nemaju pravo na gore pomenutu livadu. Preveo Miloš Mandić.
3. ...
4. Prijevod u godini 1226 (1841): „Petar, sin Tadije, posjednik livade Stoblenica (Borka) koja leži pri Kudiktimaru, poklonio je ovu livadu gvradijanu samostana. Ja kao posjednik odobrio sam ovo poklanjanje i taksu po propisima platio. Izdata mu je Tapija na ovu zemlju tako da mu to niko ne bi dovodio u pitanje dok god on plaćao godišnju desetinu“. Hasan Festungscon, naredbodavac. Preveo Jos. Alkalay.
5. Prijevod od 27 Muharem 1197 (1782): Objava za narod u gradu Fojnica: Svećenici crkve u Fojnici požalili su se da im je poništeno pravo na njihova drva (na šumu) u blizini njihove crkve. Pokazali su dokaznu ispravu po kojoj je upitna šuma u njihovom vlasništvu. Prema tome ja opozivam bespravnu poništenje prava vlasništva na tu šumu (drva). U slučaju da imate prigovor morat ćete se javiti Šerijatskom sudu i objasniti svoje razloge“. Eseidić Šakir.
6. Prijevod od 28. Džemazinlahir 1175 (1761): Dopis guvernera Bosne Abdulaha šerijatskom sudiji u Fojnici u vezi prijavljivnja tužbe stanovnika Fojnice (ne piše koje).
7. Prijevod od 5. Muharem 1173 (1759): Seljani Ibrahim sin Idriza, Ibrahim Baša i dr. došli su u Šerijat – Medžlis da izjave da je šuma (Brdo) Baltaliks pripadalo njima i da su je svećenici od prije nekoliko godina uzurpirali i zabranili korištenje. Svećenici su na ove optužbe odgovorili: „Ova šuma (brdo) je odvajkada naše i to dokazujemo ispravama.“ Ovaj iskaz svećenika pokazao se tačnim, i tužba je odbijena. Šerijatski sudija Mehmed Ešref.
8. Prijevod od 6. Muharema 1122 (1710): Sveštenici iz crkve u blizini Fojnice pojavili su se pred Šerijatskim sudom te izjavljuju da im je Abdul Mumin Hodža, sin Omera preuzeo dio zemlje na dijelu Krstac (livada Dragača) za koji oni posjeduju isprave iz 1122. godine sa potpisom povjerenika hadži Mehmeta iz Fojnice.
9. Prijevod od 4. Silkade 1103 (1691): Sveštenici crkve u blizini Fojnice, fra Antun i fra Juro pojavili su se pred Šerijatskim sudom i optužili građane Gvožđana da koriste bespravno livadu Poljana i zahtjevaju da im se to zabrani. „Livada Poljana pripada nama, a ne svećenicima“ izjavili su seljani. Ali kao svedoci su se pojavili Ahmed aga, sin Ibrahima i Velibeg sin Bećira i izjavili su „Nama je poznato da livada Poljana pripada svećenicima“. Njihova izjava je uzeta u obzir i livada Poljana je dodijeljena svećenicima. Šerijatski sudija iz Kreševa Osman, sin Alije.
10. 3. Džemazuilevel 1097 (1685): Zaim iz Kralupa, muktar Ali Beg sin Derviš efendije došli su pred Šerijat=Medžlis i izjavili protiv gvardijana crkve u Fojnici sljedeće: „Na pašnjaku Kozla i Zec, koji su poslije smrti moga brata došli visokim beratom u moj posjed, čuvao je stoku preko ljeta bez da mi je tapije plaćao, zato molim da se od njega zahtijeva plaćanje tapije“. Kada je gvardijan upitan o tome odgovorio je:“ Braća tužitelja Ebu Bekir Zaim i njihov otac Derviš efendija su se oko ovog pašnjaka sporili 1075. godine i na zahtijevanje tadašnjeg povjerenika Jusuf age pojavili su se gore pomenuti Muhamedanci, te je nakon njhovog ispitivanja konstantirano da mi ne posjedujemo Kozlu i Zec, ali pak posjedujemo ruševine tvrđave na Kozli (Kozograd kod Fojnice). Što se tiče pašnjaka Zec, on je u blizini i nalazi se na granici sa pašnjakom koji pripada Matorcu, a koji (Zec) po carskim knjigama pripada mještanima Fojnice sve do potoka Bistrica. Između pašnjaka Ebu Bekira Zaima i njegovog oca Derviš efendije i našeg zemljišta Matorca i Poljane jeu granice sa selom Gvožđani, koje mi također koristimo. Poslije ove izjave povukli su se svi od tužbe i od strane Šerijatskog suda izdat je Hudžet. MI ne koristimo pašnjake tužitelja Ali Bega“. Svećenik je zatim pokazao Šerijatski Hudžet koji je vjerodostajn njegovoj izjavi. Zatim je tužitelju ponuđeno da i on priloži dokaze, ali to nije mogao, pa je svećenik morao je dati zakletvu nad Evanđeljem da odbija tužitelja sa njegovom tužbom. Svjedoci: Mustafa beg Ago iz Fojnice, Veli Ahmed, Bairam Spahi iz Svinjarevi i dr.
11.Ševal 1052 (1642). Islam beg, posjednik zijamta u selu Kralupi pristupio je sa gvardijanom Šerijatskom sudu i dao izjavu: „Livadu Kozla koja se nalazi u blizini Fojnice, a koja po beratu pripada meni, bespravno koriste svećenici iz crkve u blizini Fojnice, bez da plaćaju ikakvu naknadu“. Po istoj stvari upitani gvardijan izjavljuje: “U našem posjedu se ne nalazi nikakva livada koja se zove Kozla, ali pašnjaci Matorac i livada Poljana pripadaju nama, o čemu imamo i dokazne dokumente“. Kada su vidjeni ti dokumneti, utvrđeno je da Matorac i Poljana pripadaju svešćnicima, a Kozla u selu Prokos da pripada Muhamedancima Ibrahimu, Bekiru Čaušu, Hasanu sina Meme (...) i dr. Preveo Miloš Mandić.
12. 14 Rebeun evel 1087 (1676): Abdul Mumin, sin Omera i njegova majka Ferida, kćerka Halila u prisustvu gvardijana obližnje crkve u Fojnici pristupa Šerijatskom sudu i daje zjavu: „Mi smo gvardijnau prodali od našeg oca dobro i to kuću, baštu i mlin u mjestu Krstac za 1000 akči. Gvardijan je potvrdio gornju izjavu i izdat mu je dopis o tome. Sulejman Omer (greg. 1687).
13. 12 Muharem 1044 (1634): Seljani Brko Matija i drugi Matija, kao i Josip i ostali iz Fojnice zajedno sa duhovnicima crkve u Fojnici pristupili su Šerijatskom sudu i podnijeli tužbu protiv Ibrahima, Murada , Gazije i drugih iz Ostružnice izjavivši: “ Ljetni pašnjak Matorac Krčavina pripada od vajkada nama, još u pisanim knjigama Sultana su na svećenike od strane vilajetskog pisara ove granice utvrđene i uknjižene, a tuženi tjeraju svoje ovce i konje na naše pašnjake i oštećuju naše livade. Molimo vas da uzmete u obzir gore navedenu carsku knjigu (pismo), da saslušate tužene i to zabranite.“ Optuženi su ispitani i izjavili su da godinama koriste gornji pašnjak i da on ne leži u granicama Fojnice. Sve je uzeto u obzir i utvrđeno je da pašnjak leži u granicama Fojnice. Pozvan je svjedok Omer sin Deniza i Ališan sin Nusuh-a i izjavljuju: „Mi svjedočimo da dokazujemo da gornja livada Matorac Varnaisnitapaze ide do granice sa Ragalama i pripada Fojnici.“ Mula iz Kreševa Osman sin Alije. Preveo Jos Alkalay.
14. 12 Muharem 1044 (1644): Seljani Jerko, Matija i Matija II, kao i Josip i ostali iz Fojnice zajedno sa gvardijanom crkve u Fojnici pristupili su Šerijatskom sudu i podnijeli tužbu protiv Ibrahima, Murada , Gazije i drugih iz Ostružnice zbog ometanja posjeda, korištenja livada za svoje ovce, goveda i konje, Matorac, Krčevina i Marina Stijena. Optuženi su izjavili da navedene livade ne pripadaju Fojnici, ali su stanovnici Fojnice dokazali svoje vlasništvo nad tim sa ispravama i sa dva svjedoka. Osman sin Alija.
15. 17 Zilkade 1041 (1631): Tužba gvardijana Fojnice protiv seljana iz sela Jasenik, opština Neretva, zbog upropaštavanja puta prema brežuljku Kozica, po kojem je postalo nemoguće prolaziti i duhovnici traže da se popravi. Gvardijan izjavljuje: „Gornji put pripada nama i vodi do naše livade Poljana, otovreni put ide od Ivlajičgormila do Dučavoglavice“ . Onda pristupaju svjedoci koji izjavljuju da je gornji put od duhovnih lica u Fojnici i da vodi na njihovu livadu. Iako postoji otvoreni put, prolaze stanovnici iz Neretve preko gvardijanovih livada i svjedoci dokazuju da je gvardijanu napravljena šteta, te se stanovništvu iz Neretve zabranjuje prolazak, što se unosi u registar. Mula iz Kreševa, Osman, sin Alija. Preveo Jos. Alkalaj.
16. Ševal, 1037 (1627): Slučaj je sljedeći: Zemlja Poljana i Jurek? U bllizini Fojnice, opštine Kreševo pripada od vajkada duhovnicima crkve u blizini Fojnice. Ali seljani mjesta Gvožđani žele se umiješati u to tvrdeći da to pripada njima. Povedena je rasprava kod Šerijatskog suda uz svjedoke Ibrahima Čelebi sina Mustafe i Osmana Kiatiba sina Behrama, koji izjavljuju da je spomenuta zemlja oduvijek pripadala duhovnicima. Zemlja je „prepoznata“ kao duhovnička i njima i priznata i izdata im je Šerijatski hudžet. Svećenici su zahtijevali ispravu i ja sam im je izdao, s tim da im se niko ne miješa u posjed sve dok plaćaju desetinu. Mogu posjedovati gore pomenutu zemlju i niko im se ne smije mješati u to“ Mehmed, sin Ibrahima, preveo Jos. Alkalaj.
17. Sredina Džemazuil evel 1034 (1624): Svećenik samostana Fojnica pristupio je Divanu bosanskom i izjavio da su prisiljeni plaćati desetinu za livadu Poljana na ljetnjem pašnjaku Kozla, okrug Fojnica iako su oslobođeni desetine. Kako livada graniči jednim dijelom sa kupovnim zemljištem, Sefer aga zahtijeva od njih da mu se plaća desetina i ometa ih u njihovom posjedu. Ustanovljeno je po knjigama da su oslobođeni desetine, što im je potvrđeno i pismenim putem. Također je utvrđeno da je spomenuta zemlja u vlasništvu svećenika i da se ne smije desiti ometanje posjeda. Kao ni Sefer Aga ni bilo ko drugi, te se izdaje ova isprava kao dokaz. Preveo Miloš Mandić.
18. Početak Zilkade 1033 (1633). Pred Šerijatski sud pristupa fra Nedžeško i optužuje Ahmeda Čauša iz Gvožđana da krade travu sa livade Poljana. Pozvani su svjedoci Husein sin paše Jegita i Timur, sin Pervana koji su izjavili: „Istina je da su Ahmed Čauš i njegov sklave Bjale uzeli gore pomenutu travu, mi smo svjedoci da je tako“. Ahmed Čauš je izjavio da ima udjela u toj livadi. Osman, sin Alija. Preveo Jos. Alkalaj.
19. Šaban, 1033 (1633): Gvardijan fra Anton sin Antona, fra Juro sin Mita i ostali svećenici došli su pred Šerijatski sud i izjavljuju da im seljani Gvožđana žele uzeti livade i pašnjake u okolini Fojnice koje oni posjeduju još od osvajanja i koje su u narodu poznate pod imenom Poljana. Seljani tvrde da imaju pravo na livade, a najstariji stanovnici sela su izjavljivali da je livada, poznata u narodu kao Poljana, u vlasništvu svećenika već 50-60 godina i da oni svjedoče da je tako, pa je ova zemlja kao takva priznata od Šerijatskog suda svećenicima. Svjedoci: Jusuf Subaši, Hasan Spahi, Sulejman sin Hamze (...) i dr. Preveo Miloš Mandić.
20. Ramazan 1032 (1622); Svećenici crkve u Fojnici došli su pred bosanski Divan i pokazali jedan Šerijatski Hudžet, na osnovu kojeg oni u blizini Fojnice još od osvajanja posjeduju komad zemlje u narodu poznat kao Poljana. Svećenici objašnjavaju da je taj dio zemlje uzurpiran od strane stanovnika iz sela Gvožđani i od strane Ahmeda Čauša . Utvrđeno je da je ova tužba osnovana te da tužitelj posjeduje pisano rješenje koje je priloženo. Na osnovu dokumenta koji je u njihovim rukama Šerijatskog Hudžeta gore pomenuta zemlja je u njihovom vlasništvu, a Ahmedu Čaušu i stanovništvu gornjeg sela zabranjuje se ometanje posjeda i moraju nadoknaditi prouzrokovanu štetu i naređuje se svima da niko ne smije protiv zakona na osnovu Šerijatskog Hudžeta raditi. Preveo Miloš Mandić.
21. Sredina Ramazana 1032 (1622); Frano, sin Ante, Fra Anton sin Mitra, fra Niko i ostali duhovnici iz crkve u blizini Fojnice, opština Kreševo, okrug Sarajevo, pojavili su se pred Šerijatskim sudom i priložili tužbu protiv mještana iz sela Gvožđani gore pomenute opštine, Deniza sina Mehmeda i Damnana sina Baiča, izjavivši sljedeće: „Još od osvajanja posjedujemo oranice i livade zvane Poljana, a Deniz i Damnan kao i drugi mještani sela žele da dođu do nje. Molimo vas da ih ispitate i njihovo miješanje u to zabranite. „ Oni su ispitani i odgovorili su sljedeće: „Istina je da duhovnici posjeduju tu zemlju još od osvajanja. Hadži Ahmed Čauš posjeduje u našem selu nešto zemlje i miješa se u ovo, a mi nemamo tu nikakva posjeda“. Gore pomenuta zemlja priznaje se duhovnicima i izadje im se ovo pismo. Preveo Jos. Alkalaj.
22. Sredina Šabana, 1032 (1622). Fra Anton sin Ante, fra Juro sin Mitra i ostali duhovnici iz crkve u blizini Fojnice, opština Kreševo, okrug Sarajevo, pojavili su se pred Šerijatskim sudom i priložili tužbu protiv mještana iz sela Gvožđani gore pomenute opštine, Pašajida sina Mustafe, Huseina sina Pašajida, Mehe sina Pervana Mehmeda i Damnana sina Baiča, izjavivši sljedeće: „Još od osvajanja posjedujemo oranice i livade zvane Poljana, čije su granice poznate, i koje leže u krugu Fojnice. Gornji mještani žele da se umiješaju u taj posjed. Molimo vas da ih ispitate i njihovo miješanje u to zabranite“. Oni su ispitani i odgovorili su da oni u toj zemlji posjeduju dio. Onda smo pozvali svjedoke, ljude koji se razumiju u ovu stvar muhamedance, Veli Beg Gulan Šahi, Hasan sin Mehmeda, Memi sin Merhana i Mehu sina Bali koji se izjavili sljedeće: „Gore pomenuta oranica i livada Poljana proteže se do puta prema Gvožđanima. Ove granice su dobro poznate. Mi smo svjedoci i svjedočimo da su duhovnici oko 50-60 godina u posjedu ove livade i da su je zalužili. Ovo svjedočenje je po Šerijatu prihvatljivo i livada Poljana je priznata duhovnicima i izdato im je pismo (dopis). Preveo Jos Alkalaj.
23. Džemazil 1025 (1616); Fra Juro, fra Tomaš i ostali svećenici iz obližnje crkve u Fojnici, ekspozitura Kreševo, okrug Sarajevo pojavili su se pred Šerijatskim sudom i objasnili da se seljani sela Gvožđani žele umiješati u njihov posjed : „Oko 50-60 godina livada Poljana nalazi se u našem vlasništvu, što nećemo dokazati samo Hudžetom uzvišenog kadije iz Sarajeva Abdul Beki efendijom i svjedoočenjem Muhameda Nazifa, nego i preko ostalih svjedoka. Sada se mještani Gvožđana žele u to umiješati i mi želimo da ih oko toga ispitate“. Optuženi su odgovorili: „Jedna polovina Poljane pripada duhovnicima, a druga nama“. Kako to nisu mogli dokazati pa su svećenici poslali po svjedoke, muhamedance iz Fojnice: Ibrahima Ćelebi sina Mustafe, Osmana Ćatiba sina Behrama koji su izjavili: „ Zemlja Poljana je oko 40-50 godina u stvarnom posjedu svećenika i važi kao njihovo zasluženo dobro, što mi kao svjedoci potvrđujemo.“ Kako je njihovo svjedočenje po Šerijatu prihvatljivo, odlučeno je da Poljana ostane u vlasništvu svećenika o čemu se izdaje ova odluka. Svjedoci: Hasan, sin Abdulaha, Ali sin Velije, Osman sin Pirije (...) i dr.
24. Sredina Džumaziulaher 1025 (1616): Fra Juro i fra Tomas, svećenici iz crkve u Fojnici pojavili su se ispred Šerijatskog suda i podnijeli tužbu protiv Pašajegita sina Mustafe, Huseina sina Pašajegita, Mehe i drugih mještana sela Gvožđani. Svećenici izjavljuju: „Oko 50-60 godinaa posjedujemo komad zemlje zvan Poljana čije su granice poznate i koja leži u okrgu Fojnice. Ovaj posjed je dokazan Šerijatskim Hudžetom uzvišenog kadije u Sarajevu Abdulbaki i nadzornikom Mehmedom. Osim toga imamo i svjedoke, a mješatni Gvožđana žele se umiješati u ovaj posjed. Molimo vas da ih ispitate“. Gornji su ispitani i oni tvrde da pola livade Poljana pripada njima što nisu mogli dokazati, a pola svećenicima. Duhovnici su tada pozvali svjedoke muhamedance Ibrahima Čelebi sina Mustafe i Osmana Čatiba sina Behrama koji su izjavili pred Šerijaskim sudom da Poljana pripada duhovnicima. Svećenici posjeduju Šerijatski hudžet i druge dokumente pa se tuženima zabranjuje miješanje u ovaj posjed. Poljana je priznata svećenicima i kao dokaz tomu izdaje se ovaj dokument. Kadija u Kreševu Mustafa sin Muse. Preveo Jos Alkalaj.
25. Sredina Ševala 1006 (1597); Fra Anton u ostali svećenici iz crkve u blizini Fojnice kupili su od mještanina Fojnice Filipa Jur? zemlju i livade Virdoč, Jeril, Jasa i Milak za iznos od 1500 akči koji su isplatili. Svećenicima je izdata tapija na tu zemlju i ovaj dokument tako da im se niko ne miješa u posjed. Preveo Miloš Mandić.
26. Ramazan 996 (1587); Stanovnici sela Dragalj Mehmed sin Hamida i Jakub sin Amheta Musuh i Timor pojavili su se pred Šerijatskim sudom i izjavili da su Franku sinu Jure prodali livadu Kozla za 100 akči. Isti je livadu preuzeo a prodavci se odriču svih prava na livadu jer je kupac isplatio istu. Šerijastki sudija u Kreševu Ahmed sin Hadžu Jusufa.
27. Mjesec Šaban 976 (1568); Ja i Nazir Mehmed beg, muktar dobili smo naredbu da popišemo velike i male Vakufe u bosanskim crkvama kao i prije izdate Tapije na spomenute crkve da bi mogli plaćati desetinu i ostale dadžbine/salarije/. U vezi s tim došli smo u Fojnicu i bili su pozvani još fra Matia sin Vuka i ostali svećenici u Medžlis. Ustanovljeno je da su oni kupili zemljišta u raznim dijelovima i posjeduju Hudžret i da posjeduju u okolini Fojnice zemlju zvanu Križor i Rubno Franko, a koje je u narodu poznato pod imenima Poljana, Pavlovac (varoš), Trošnik (njiva), Untrenik, i Ačona. Zatim se sprovela licitacija za prodaju tapija za dvije livade i zemlju Brezovik i Diragača i šumu po carskoj naredbi. Dok su fra Matia i ostali svećenici zajedno sa Petrom, sinom Đure ponudili cijenu od 1000 akči, javio se Behram sa jednom većom ponudom. Kada su gore spomenuti (svećenici) ponudili 2000 akči niko drugi se nije javio i tako je Mehmed beg uzeo 2000 akči iz ruku svećenika, Petra i ostalih nevjernika iz Fojnice i u tu svrhu je izdat pisani dokument. Preveo Miloš Mandić.
28. 5.Šaban 971 (1563); Svjedoci Martin Malešić, Antun Franković, Petar Đurić (...) i dr. , pa Muhamedanci Halil Hodža, Timur Baša, Džafer Behram, (...) i dr., svi iz Fojnice, u prisustvu svećenika fra Miška i Gregoar svjedoče pred Šerijatskim sudom da svećenici u blizini crkve posjeduju komad zemlje, put koji vodi prema Bili do Babine, pa od crkve brijeg zvan Kieš, i potvrđuju da je to u njihovom vlasništvu, što je i povjerenik Mustafa priznao i odobrio pa se svećenicima izdaje pisani dokument za pravo vlasništva.
