Škole ovog samostana (skenirana knjiga: Fra Mijo V. Batinić ''Franjevački samostan u Fojnici od XIV. do XX. stoljeća'')

Kategorija: Povijest samostana
Kreirano: 31 Listopad 2014

 

Škole ovog samostana: Bosanski se franjevci nijesu bavili samo strogo duhovnom pastvom, nego su živo nastojali i oko naobrazbe, i to ne samo svog podmlatka, da ga usposobe za dušobrižnike, već su revno djelovali i u svome puku da ih bude što više, koji će znati čitat i pisat. Uz to su sastavljali knjige, pisane u narodnom duhu i jeziku, te ih obično badava razdjeljivali megju svoje naobraženije župljane, koji su često zamjenivali svoje duhovne pastire, tumačeći svojim seljanima istine sv. vjere ili vršeći neke pobožnosti. Franjevci u Bosni imali su najprije samostanske škole, kojih zametak siže već u ono doba, kada su se franjevci ovamo do­selili. God. 1347., ban Stjepan Kotromanić obratio se na mletačku republiku, neka bi ona posredovala kod pape Klementa IV., da u Bosnu pošalje još franjevaca, koji bi u svojim samostanima vjernike, osobito obraćenike od bogomilstva, obučaval ,,u la­tinskoj slovnici i nauci sv. rimske Crkve“. Zadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević s ponosom priznaje preko svojih umnih poklisara: ,Ja sam od djetinjstva kršten, latinsku sam knjigu učio i Krstovu vjeru slijedim“. A od koga je on tu latinsku knjigu naučio, ako ne od onizih franjevaca, koji su tada je­dini bili katolički svećenici u Bosni, te u latinskom jeziku poučavali i drugu mladež, osobito odličniju i onu, koja bi po­kazala volju prići u svećeničko stanje?

Iz ovih samostanskih Škola izlazili su čuveni učenjaci, oso­bito u latinštini, što svjedoči, kako su vrstne sile u njima podu­čavale mladež. Dosta nam je spomenuti jednog upravo svjetskog učenjaka iz ovih škola: fra Jurja Dobrojevića, koji zavrijedi po­stati u Italiji učiteljem plemićkih sinova, dapače poznijih papa. I pod turskim su gospodstvom nastavljali franjevci svoje Školsko djelovanje, u koliko su im to žalosne političke prilike dopušćale. Gonzaga, crtajuć pregled bosanskih samostana, spo­minje, da su braća osnovala u svakom mjestu pripravnu školu, u kojoj obično 8-10 djece uče domaći i latinski jezik. A to isto g. 1640. ističe i fra Pavao Rovinjanin. Nu da nam i nijesu tog oni pisci ni posvjedočili, imamo dovoljno o tome dokaza u službenim turskim ispravama, koje su učuvane u fojničkom samostanu, a iz kojih nam jasno biva, da su takove Škole opstojale ne samo po manastirima, već i po župama, njegujuć na taj način „bosansku azbuku“ i čuvajuć svoj puk od narodnog nehaja, a nijeteći u njemu svetu vatru rodoljublja. Franjevci su bosanski visoko cijenili svoje narodne osebine, te su ponosom nazivali svoj jezik slavnim, a svoje pismo bosančicu lijepom štampom. Ovu ljubav za svoje priljevali su i u srce svoga puka poukom i školom. Sjeme naobrazbe, koje je ovdje ondje bilo bacano po bosanskim franjevcima u srce i dušu bosanskog katolika, izbija iz pitomog lica i srca njegova, kao i iz njegova žica, te podaje jasnu sliku o uzgojnoj metodi onih samozatajnih učitelja. Ova franjevačka ljubav prama rodu i jeziku upala je u oči i domaćim muslimanima, koji se počeše stiditi svoje nehajnosti i u kut potiskivati narodno „pismo“, te poprimati tugji im turski jezik, a iz zavisti stadoše priječiti franjevcima da obu­čavaju djecu koli u samostanima, toli još više po župničkim stanovima bez njihove dozvole. Prvu takvu dozvolu nalazimo iz g. 1593., gdje im se dopušta imati škole po samostanima i selima. Kasnije im dozvoli, da smiju učiti djecu ne samo po namastirima, već i po privatnim kućama. I uistinu su franjevci zalazili po privatnim kućama, da podučavaju u knjizi, jer im to bio najsigurniji put do pouke u vjeri. Koliko su se bosanski katolici priljubili knjizi, najbolje nam je mjerilo onodobna književnost, dotično broj i širenje onovremenih knjiga, koje napisaše bosanski franjevci, a da i ne navagjamo svu silu drugih, koje su Iako mogle poplaviti kolibe bosanskih katolika.

Nije zadaća ovoga djela spominjati sve one nabožne knjige, koje su za svoj puk napisali stari bosanski franjevci počamši od prvog književnika fra Matije Divkovića u XVI. stoljeću pa do bo-goduhogjnarodnog biskupa fra Augustina Miletića u XIX. stoljeću. Od fojničkih franjevaca osobito se je istakao na književnom polju fra Stjepan Margetić, napisavši tri knjige, od kojih je najpo­znatiji molitvenik knjige „Stjepanuše“. Za širenje je pučkih knjiga osobitih zasluga stekao biskup fra Augustin Miletić, rodom iz Fojnice (1803.-1831.). Megju knjigama, koje su se po Bosni nalazile, manjkao je sustavno uregjen katekizam, pak zato ga on sobom sastavi u pitanjima i odgovorima, a ujedno je tu bila i uputa u čitanje. Ovoj knjizi stavi na ćelo naslov: Početak slovstva, ili tadanji način poznavati slova, a po tome i čitati. Kratki kršćanski nauk i neke važnije molitve imale su biti mjesto štiva, a daljnje razlaganje istina vjere i ćudoregja kršćanskoga išlo je na to, da u srcu bosanskih katolika učvrsti religijozno znanje, što ga je svećenstvo od oltara svima davalo. To djelo izagje prvi put u Splitu 1815., a drugi put 1822. pod naslovom: Početak slovstva, na­pomena i kratko raztomačenje stvarih potribitili i nauka karstjanskoga. Kasnije se je odvojio onaj po­četak slovstva od ostale knjige i posebno se razpačavao, a katekizam se još jednoć štampao u Rimu, za njega živa, godine 1828. Ni ilirski književni pokret nije ostao neprozirnom tajnom za bosanske franjevce. Mladi franjevci Jukić, Martić, Nedić i toliki drugi sunčali su se osobno na onom prvom žaru ilirskih prvaka u Zagrebu, ter su duboko ucjepili u svoja srca ljubav prama domaćem jeziku i puku, da kašnje kao svećenici i uči­telji sudjeluju kod ovog narodnog pokreta. Dapače fojnički fra­njevci kumovaše i pri porodu „ilirske (sada hrvatske) matice“, buduć su se dva njihova člana: o. fra Franjo Jukić i o. fra Augustin Vicić uvrstili megju utemeljitelje njezine, kako se iz imenika njezinih članova razabire. U fojničkoj se knjižnici čuva „Daniza Hervazka, Slavonzka i Dalmatinzka“ od god. 1835. pa sve do 1850., znak da su je i ovdjesnja braća željno čitala. Uz ovaj narodni list nalazimo u knjižnici još mnoge narodne knjige i novine iz onoga doba. Naši franjevci shvaćali su posve u duhu dr. Gaja pro­svjetni pokret, kojemu su i aktivno sudjelovali. Godine 1860. razašilje iz Fojnice daroviti franjevac fra jerko Barbarić rodo­ljubni poziv svoj braći Bosne, da se udruže u književno društvo, kojemu bi bila glavna zadaća pisanje povjesti i zemljopisa bo­sanskoga. Braća mnoga po redodržavi odazvaše se tome. Kao plod ovoga prosvjetnog pokreta opaža se, da su izmegju g. 1835. i 1850. franjevci otvorili u području fojničkoga samo­stana formalne škole: u Fojnici, Docu kod Travnika, Jajcu, Varcaru i Gradiškoj. Napose su u Fojnici nastojanjem fra Franje Jukića iznajmljivali sad jednu sad drugu kuću u varošu, buduć se na posebnu zgradu nije dalo ni misliti u ono vrijeme, kada je Turcima još bio zazoran svaki duševni napredak. Mjesto poučavat se po sobama pojedinih redovnika, kao do sada, okupiše se djeca pod jedan krov, a mi se stariji s nekom radošću još sjećamo, kako bi nam učitelj franjevac redovito dolazio, a o ispitima i drugi odličniji oci, koji bi nam tada dijelili darove u knjigama, slikama i drugim nabožnim predmetima. Pošto su franjevci badava učili i sve školske potrepštine podmirivali, naše bi majke uzvraćale ta dobročinstva darovima u poslasticama i rublju, osobito kada bi prvi put počeli čitati, pisati, računati i kod sv. mise dvoriti. Veselje bi pako osobito bilo, kaka bi koji naš drug bio pozvan, da stupi u samostansku školu i posveti se redovničkomu zvanju. Tome bi preostavši drugovi silno zavidili toliku sreću, za njime pogledali, nekim ga osobitijim bićem smatrali. Istina, ženska su djeca bila izključena iz ovih škola, nu muška bi znala preuzet kod svoje kuće učiteljsku službu nad svojim sestricama, te ih učiti iz istih svojih knjiga, da mogu čitati molitvenike i druge nabožne knjige, a ove bi djevojčice čestoput znale natkriliti svoje učitelje u Čitanju i pi­sanju, te kasnije kao majke same biti učiteljice svojoj djeci, dok ne bi odrasla za školu.

Za pučku naobrazbu u Fojnici i spomenutim varošicama u ovo doba kao da glavna zasluga ide franjevce Jukića, fra Lovru Karaulu i fra Miju Zubića; ovaj napose vatreni rhuž po­kuša i stihove tvoriti opjevavši smrt svoga druga i prijatelja biskupa fra Marijana Šunjića, a tome pouci i svoju sestru Mariju udatu Purgić, koja je i u skrajnjoj svojoj starosti (1882.) u 74. godini znala mlogom domišljatom pjesmicom po načinu Vergilijevih dialoga osladiti skromne svečanosti franjevaca, kojima je do smrti crkveno rublje prala i pite kuhala. Pošto je Omer-paša g. 1850., skršiv samovolju bosanske vlastele, pribavio neki ugled Porti i njenim predstavnicima u Bosni, a napredni sultan Abdul-Medžid stao isticati, da želi svim podanicima dati slobodu, unaprediti njihovu naobrazbu i blagostanje: prvi, koji se usmjeliše da štogod u prilog umnom razvitku svoga naroda učine, bili su bosanski franjevci. Misleći, da su popustili svi okovi, koji su dosada sapinjali njihov polet, zamisliše velebnu osnovu, naime nabaviti jednu tiskarnu, smjetiti ju u svoju kuću u Sarajevu i početi izdavat novine za politiku i pouku svome narodu. To je bila opća želja, te je stvar uzelo u svoje ruke samo redodržano starješinstvo, jer provincijal fra Andrija Kujundžić, dne 20. svibnja, 1852. upravi u to ime molbu samomu bosanskomu guverneru, Kuršid paši, koju su poduprli i konzuli stranih država. Njegova je moiba bila primljena i na visoku Portu odaslana, ali nažalost tuđe, kao premnoge još plemenite osnove, grob i vječni počinak našla. Nu time nijesu nimalo umanjene zasluge bosanskih franjevaca za kulturno unapregjenje svog naroda. Pa kao da se ni sami franjevci nijesu mlogo pouzdavali u one zamamne fraze osmalijskih vlastodržaca, jer već prije toga oni svoje želje za razvitkom škola saopćiše kršćanskim vlastima, zastupanim po svojim konzulima u Sarajevu, a imenice austrijskoj vladi, toj nesebičnoj štitnici katolika u Bosni, koja zbilja i usliša toli pravedne želje, pa odredi već g. 1852., da će odsele go­dimice davati 1500 for. na ruke provincijala, koji će tom svotom polag potrebe razpolagati na uzdržanje opstojećih i podignuće novih škola. Provincijal o. Kujundžić, pun zahvalnosti, i na želju konzula dr. Dimitrije Atanaskovića izradi spomenicu o stanju franjevačkih škola, koju ćemo mi izcrpiti samo ukolko se tiče fojničkoga redovničkoga okružja (kustodije). Ovo izvješće govori na prvom mjestu o samostanskim školama, onda o osnovnim, zatim nabraja mjesta, gdje bi se imale otvoriti nove učione, govori o učiteljskom osoblju i nadovezuje svoje opaske. Poleg ovog izviješća već su tada opstojale škole u: Fojnici u privatnoj kući sa 50 djece, u Docu kod Travnika takogjer u privatnom stanu sa 60 učenika, u Varcaru u vlastitoj kući bilo 60 dje­čaka, u Livnu u iznajmljenoj zgradi 60, u G. Vakufu (Skoplju) u novo sagragjenoj školi 60, i u Jajcu u iznajmljenoj kući 40 djece. Nabrajajući mjesta, gdje se osjeća prijeka po­treba škola, veli, da bi trebovalo ove osnovati u: Brestovskom, Busovači, Gučjojgori kod Travnika, Orašju, Zenici, Banjaluci, Ivanjskoj, Bugojnu (D. Skoplju), Ljubunčiću, Kotoru, Rami, Kupresu i Travniku, uopće gdje god su župničke kuće i gdje su škole u privatnim ili iznajmljenim kućama. Glede učitelja veli, da će se redovničko starješinstvo pobrinuti, da učiteljsku službu vrše sami redovnici, a obično mjesni duhovni pomoćnici. Od 11 tada postojećih škola šest ih je bilo u samome fojničkom okružju, a to je već dobra svjedodžba za radenost ovostranih franjevaca, kada još ni novčića potpore nijesu dobivali, već iz svoga džepa gradili ili iznajmljivali zgrade, dajuć uz učitelja knjige i sve druge potrepštine. Da se domaće školstvo bolje unaprijedi, bila su sastavljena i neka pravila pomoćju o. fra Grge Martića, tada sarajevskog župnika, koja odaju s jedne strane polet duha onodobnih starje­šina, a s druge zamjerno rodoljublje, kojemu se ne možemo dosta nadiviti, ter ako i nije došlo nigda do njihova ostvarenja, ona će potomstvu svjedočiti, što su sve bili njima franjevci i što bi još bili učinili, da im nijesu nepovoljne političke okolnosti sapinjale njihove idealne djelatnosti. Nešto se je ipak izvelo, što se je samo dalo, imenito: bili su postavljeni okružni nad­zornici, neke su važnije škole dobile svjetovnog učitelja, koji nije bio zapriječen drugim poslovima, uvedena su bila godišnja izviješća, a cijela uprava Škola“ usredotočena u rukama samoga provincijala. U samostanskome arkivu nalazi se čitavo sila go­dišnjih školskih izvještaja sa svih strana Bosne, što su pučki učitelji-franjevci slali na provincijala, koji je tada u Fojnici residirao. Iz šematizma bosanske redodržave god. 1852. doznajemo, da je o. fra Mijo Zubić bio ravnateljem osnovnih škola fojničkoga okružja. Sada ponikoše i vlastite školske zgrade u Fojnici, Bugojnu, Livnu, Jajcu i Docu.

U krilu fojničkog okružja 1857. ponikoše dva nova samo­stana: u Livnu i Gučjojgori, a s njima se otciepiše i okolne župe, dapače se kasnije odijeli i sama Krajina, pak stoga ćemo se odsele ograničiti na užji školski djelokrug. Usljed toga su ostale škole: u Fojnici, G. Vakufu, Bugojnu i Jajcu. Ovim se pridruži ona u Busovači, dugo vremena držana u župničkom stanu, a g. 1873., požrtvovnošću o. fra Andrije Juričevića, sa­gradi se ljepušna zgrada i za ovu najmagju njihovu družicu. Da ne bi smalaksali učitelji u svome zvanju, a župnici u svakovrstnoj potpori ovim čednim, ali nadobudnim zavodima, od vremena do vremena bodrili ih i budili crkveni poglavari. Osobitih je zasluga pri tome stekao biskup fra Paško Vuičić (1866.-1882.), koji je prigodom svoje vizitacije posjećivao škole, prisustvovao ispitima i svojim dekanima osobiti nadzor bio po­vjerio. Toliko, ako ne više, zaslužan je bio provincijal (1866.-1872.) fra Mijo Gujić, zborom i tvorom unapregjujuć posvuda školsku obuku. Osobitu je pako svoju brigu posvetio školi u Foj­nici, gdje je on boravio. Buduć mu se činila dosadanja škola preti­jesna, on poče graditi drugu pristojniju pod samostanom na Rupnovcu,dobivši od c. kr. zajedničkog ministra vanjskih poslova grofa Julija Andrassy-a obilnu podporu od 500 for., te ovim novcem, i drugim prištednjami, a materijalom samostanskim, dogradi ju g. 1871. i blagoslovi uz neopisivo oduševljenje braće i cijeloga naroda, ter je i danas jedna od ljepših zgrada, koje rese ovaj zabitni kraj. S novom Školskom zgradom kao da je i školska pouka napredovala; buduć je škola otvorena ne samo za mušku, već i za žensku mladež, ter ju jedna posjećivala prije, a druga poslije podne, oboju pako podučavao je franjevac, izabran izmegju onih, koji se je drugdje najnaprednijim iskazao. Ljetnim je ispitima god. 1873. prisustvovao sam presv. g. biskup fra Paškal Vujičić, dne 9. rujna, te je na toliko bio zadovoljan us­pjehom, da je slijedećeg dana svu mladež pogostio u polju, gdje se je lijepa školska svečanost obavila. U jesen je zavedena po nedjeljama i opetovnica za muškarce svih doba, te je o. Jerko Vladić predavao računstvo i crkvenu povijest, učitelj o. Mijo Batinić zemljopis i fiziku, a o. Mijo Franković gospodarstvo. Uz Poklade g. 1874. zavedene su i nabožne predstave po Metastaziju, a kasnije po 3-4 puta preko godine, osobito o Božiću i Pokladima, te je to nastavljano sve do g. 1883. vanrednim uspjehom i navalom naroda. Predstave: „Adam i Eva“, „Judita“, „Isak“, „Athalia“ iz Metastazija, zatim „Pjanci“, „Fabiola“,  ,,Sv. Alojzij“, osim nekih iz Berguina i pojedinih za bavnih listova još su u živoj uspomeni. Dne 1. svibnja, godine 1875. takvoj jednoj predstavi (Fabiola) prisustvovale je i ukupno franjevačko starješinstvo, uz osobito povladjivanje. Redatelj ovih drama bio je o. Franković uz potporu o. Vladića učitelja, o. Marijana Topića, kao zborovodje. U tu svrhu bilo je posebno pozorište i nešto garderobe, te je to bila svakako prva pozor­nica u Bosni. Uzto se i pjevanje crkveno i narodno gojilo. Ovim, a još većma službenim posjetom austro-ugarskog generalnog konzula Theodorovića, dne 25. kolovoza, 1874. po­skoči na glas ova škoia; jer se tom prilikom uvjeri isti, da je fojnička škola pretekla sve druge u Bosni i Hercegovini, zato ju stade obilatije potpomagati učilima i novcem. I doista školski dnevnik svjedoči, da je ona tu potporu posve zaslužila. To nije više bila prosta pučka škola, već neka vrst male realke; jer tu se je mladež uz čitanje, pisanje i vjeronauk poučavala u višem računstvu, fizici, gospodarstvu, deklamaciji, domaćoj po­vijesti, poslovnim sastavcima, talijanskom jeziku, višem zemljo­pisu i prirodopisu, a mlogi su njezini gojenci kasnije postali kancelisti, lugari ili napredniji trgovci, kojim nitko ne može po­reći više naobrazbe. Samo se po sebi razumi, da su tu školu polazili i oni, koji navršiše četiri razreda, pa bilo u njoj čitavih momaka.

Ženska se škola megjutim nije mogla dovinuti svoje svrhe, buduć je manjkao ručni rad, pak za to g. 1875. uzme o. rav­natelj jednu domaću, vještu ženskomu radu, da poučava u svemu, čega jedna dobra domaćica treba znati, uspjeh pako natkriii svako očekivanje i neke ovake radnje biše poslane u Sarajevo konzulu, koji zdogovorno sa samostanom nagje izučenu uči­teljicu i ovamo posla uz neku novčanu nagradu, kojoj samostan ustupi stan i obeća neku potporu u živežu. Nakon okupacije i zemaljska je vlada punih 9 godina potporu dijelila, dok nije i mužka i ženska škola bila predana 1888. vladi. Prva učiteljica bila je gojenica ove iste škole (Marija Kulijer, rogjena Trogrančić, koja je na preporuku domaćih franjevaca učiteljsku nao­brazbu crpila u Zagrebu, uživajuć potporu naše zemaljske vlade. Sama školska zgrada ostala je i nadalje svojina samostanska. U ovu su se samostansku školu ugledali i drugi franjevački učitelji po drugim mjestima, imenito se iztakoše škole u Bugojnu i G. Vakufu. Buduć je iza okupacije zemaljska vlada sve sile uložila, da poprimi vodstvo pučke naobrazbe u svoje ruke, a u tu svrhu dobila dovoljno učiteljskih sila i stala dizati uzorne školske zgrade, franjevci su joj tu skrb rado ustupili, pridržavši samu vjerouku, te sami privagjaše narod u nove škole. Oni time nijesu zaključili svoje školske djelatnosti, već ju prenijeli na svoje polje, gdje će i na dalje na dobrobit crkve, reda i roda poslovati. Ako su se franjevci ovoliko trudili za naobrazbu puka, možemo sami računati, koliko su se trsili, da podgoje i naobraze svoj pomladak. Buduć su nam prvi franjevci došli dijelom iz Sedmogradske, a dijelom iz Italije, nije bila potreba od domaćih školskih za­voda u 14. i 15. vijeku, nu svakako su u 36. vijeku imale biti osnovane niže škole i novicijati u krilu bosanske redodržave. Tako god. 1460., iza dijeljenja ugarsko-hrvatske nastade nužda, da se osnuju bogoslovni zavodi u samoj redodržavi, gdje bi se predavalo bogoslovje i crkveno pravo. Iza dolaska Osmanlija bijaše zapriječen svaki ulaz ino­stranoj braći, pak tada Bošnjacima ne preosta drugo, do osno­vati u svakom samostanu školu za latinski jezik, a u zname­nitijim mjestim redodržave i novački tečaj. Megju ovim je bio, možemo pouzdano reći, i fojnički samostan. Vijesti, koje prodiru iz one tamne davnine, vele, da je čuveni o. Zvjezdović u ovom samostanu učio i serafsku haljinu obukao. Fojnički su pitomci svuda u Italiji, kamo su uvijek imali pristup u samostane reda, uživali osobito uvaženje, radi vještine u latinštini i svoga odgoja. To isto posvjedočuju i neke okru­žnice redodržavnoga starješinstva, koje drugim samostanima sta­vljaju za uzor latinsku obuku mladeži ovoga samostana. Nećemo reći, da je to uvijek bilo preimućtvo njegovo, jer je to najviše zavisilo o revnosti dotičnoga učitelja, nu muževi, koji ovdje svu svoju naobrazbu crpiše, a dovinuše se visokih crkvenih i re­dovničkih časti, jesu jasnim dokazom, kako se je njegovala knjiga, osobito latinski jezik, u ovoj redovničkoj zabiti. Dosti nam je spomenuti: o. Zvjezdovića, biskupe Ivkovića, Mrnjaveića/Benlijića, Dragičeviću, Dobretića, Miletića, Šunjića, i Vuji-čića, a od prostih redovnika: Margetića, LaŠvanina, Krističevića, Jukića, Perišića, a da druge i ne spominjemo, upućujući čitatelje na dotične životopise naših slavnih predaka, da dobijemo pravi pojam o toj školi. U starije su doba dječaci bili upotrebljavani za lake sa­mostanske poslove, ali u večer bi svi uzeli u ruke knjige ili pero, da izuče svoj zadatak, ili izrade svoje pismene zadaće. Početkom 19. vijeka, osobito otkada je biskup Miletić stao prebivati u ovom samostanu, prestali su dječaci vršiti službe, koje su ih od knjige mogle odvraćati, a u isto je doba i vri­jednost ovih zavoda svuda poskočila, kako to svjedoče školska osnova iz tih godina. Novački je tečaj trajao punu godinu dana, te je glavna skrb posvećena bila proučavanju duhovnoga života, molitvi, crkvenome pjevanju i obredima, a mimogred su se usavršivali novaci u latinskom jeziku. Nerijetko bi se dogodilo, da su ovi novaci, svršivši svoj tečaj, ostali u samostanu i proslijedili svoje nauke filosofijske i bogoslovne, imenito, ako im se ne bi moglo naći mjesto izvan Bosne, a u tome bi slučaju bili imenovani posebni učitelji do­tičnih struka, te je tada samostan bio kao školski zavod, imajuć svoga ravnatelja nauka i svoje učitelje, proste od svake druge službe. Ima u knjižnici mnogo knjiga, tiskanih i u rukopisu, koje su služile obuci redovničke mladeži, a pomnja i točnost, kojom su neke napisane, svjedoče, kako su se podavali izučavanju znanosti naši patnici i u doba, koje nije ni malo prijalo knjizi. Dapače ima uštrapaka fizikalnih sprava i tiskarskih potrepština, što nam pokazuje napredni duh one dobe. Napose što se tiče „novaka“ a po tom „novicijata“ kao zavoda, možemo nešto pobližje govoriti, jerbo imamo njegov zapisnik iliti maticu, u kojoj se bilježi dan primanja i polo­ženih zavjeta. Prva matica svakako je izginuln požarom g. 1634., a ova počima g. 1784., nu srećom je pobilježeno nešto iz pri­jašnje dobe. Najstariji novaci spominju se iz g. 1664., dne 8. travnja, dakle na cigla dva dana prije požara; a drugi u g. 1668. dne 13. lipnja i 15. prosinca. I slijedećih je dviju godina ondje bio novicijat, a onda prekida do g. 1719., kada nalazimo 11 klerika i dva lajika. Zanimivo je, da su se u starije doba ovdje oblačili i iz drugih krajeva redodržave, a sada gotovo sami oni, koji su pripadali ovome samostanu. Novicijati su tekli bez prekida, malo gdje, da bi bila propušćena koja godina. Sadanja je matica sastavljena istom g. 1784., ali su starije bilješke povagjene iz drugoga veoma stara zapisnika, na zapovied tadanjega provincijala, kasnijeg biskupa fra Grge Ilijica. Ni ovamo se dalje nije novački tečaj mlogo prekidao, vec do dana današnjega nastavljao se, te premda je od g. 1882. jedan novicijat za cijelu redodržavu propisan, ipak je taj bio u Fojmcu stalno namješten do godine 1911., kad radi tjesnoće ovog sa­mostana bi premješten u prostraniji gučgoranski samostan. 

Dobro došli na službenu web. stranicu Franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici. Cilj nam je pružiti potrebne informacije našim vjernicima i svim ljudima dobre volje. Svim posjetiteljima želimo Mir i Dobro!

Info centar muzeja i samostanski podrum (konoba) otvoreni su petkom i subotom od 12.00 do 16.00 sati. Najavljeni dolasci grupa mogući su, u dogovoru s voditeljem muzeja, i u drugim terminima.

Cijene ulaznica: za odrasle je 5 KM, a za učenike i studente je 3 KM. Za djecu s roditeljima ili odgojiteljima ulaz je besplatan. U cijenu ulaznice uključeno je i jedno bezalkoholno osvježenje.

Knjige iz knjižnice mogu se podići petkom i subotom od 12.00 do 16.00 sati.

 

 

Nema događanja
Listopad 2021
P U S Č P S N
1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31
You must have the Adobe Flash Player installed to view this player.
You must have the Adobe Flash Player installed to view this player.

MEĐUNARODNI DAN MUZEJA I EUROPSKA NOĆ MUZEJA, Fojnica, 18. 5. 2'016. - FTV

DUHOVI, 15. 5. 2016. - TV KISS

PRVA PRIČEST, 8. 5. 2016. - TV KISS

BIBLIOTEKA FOJNIČKOG SAMOSTANA OTVARA VRATA ČITAOCIMA, 12. 03. 2016., Federacija plus - FTV

FRAMA Fojnica: Neka pjeva svaki stvor (Framafest 2015.)

FRAMA Fojnica: 15. obljetnica (Mile Belojica)

IN MEMORIAM: pok. Fra Tomislav Trogrlić Šitum - TV KISS

JA SAM MUZEJ - 04. 08. 2015., Fra Nikica Vujica

USAID ULOŽIO PREKO 100.000 KM U SUSTAV GRIJANJA SAMOSTANA I MUZEJA U FOJNICI, 18. prosinac 2014.g. - TV KISS

OBNOVLJEN FRANJEVAČKI MUZEJ U FOJNICI, 27. svibanj 2014.g. - Al Jazeera Balkans

PREDSJEDNIK VLADE RH ZORAN MILANOVIĆ DANAS OTVORIO OBNOVLJENI SAMOSTANSKI MUZEJ U FOJNICI, 27. svibnja. 2015.g. - TV KISS

NAKON ČETRNAEST GODINA OBNOVLJEN FRANJEVAČKI MUZEJ U FOJNICI, 28. svibanj 2014.g. - RSE Balkan

OTVOREN MUZEJ FRANJEVAČKOG SAMOSTANA DUHA SVETOGA U FOJNICI, 27. svibanj 2014.g. - FTV

SVEČANO OTVOREN MUZEJ FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U FOJNICI, 27. svibanj 2014.g. - Kanal 6

LA VERNA: DOBROVOLJNO DARIVANJE KRVI, 8. ožujak 2014.g. - TV KISS

FSR i FRAMA FOJNICA, 11. prosinac 2013.g. - TV KISS

FRA AUGUSTIN MILETIĆ, biskup, AKADEMIJA, 9. svibanj 2013.g. - TV KISS

550-ta OBLJETNICA AHDNAME, 15. svibnja 2013.g. - TV VISOKO

550-ta OBLJETNICA AHDNAME, 15. svibanj 2013.g. - TV KISS 

FOJNIČKI FRATRI, 27. svibanj 2013.g. - Al Jazeera Balkans

BOSANSKI FRANJEVCI PONOSNI ČUVARI AHDNAME, 23. svibanj 2013.g. - Al Jazeera Balkans

PROSLAVA DUHOVA, 14. lipanj 2011.g. - TV KISS

FRA NENAD DUJIĆ, maestro, AKADEMIJA, 25. listopad 2011.g. - TV KISS

FOJNIČKI GRBOVNIK, 11. studeni 2011.g. - TV KISS

OTVORENA IZLOŽBA "SARAJEVSKI ATENTAT 1914.g. I PRVI SVJETSKI RAT U ARHIVU SAMOSTANA FOJNICA", 18. ožujak 2014.g. - TV KISS 

U FOJNIČKOM SAMOSTANU IZLOŽENA SKULPTURA "POSLJEDNJA VEČERA" AUTORA ZVONIMIRA MIHANOVIĆA, 11. travanj 2014.g. -TV KISS

JEDINSTVENA IZLOŽBA NAMIJENJENA SLIJEPIM I SLABOVIDNIM OSOBAMA, 31. siječanj 2015.g. - FTV

30. SIJEČNJA NOĆ MUZEJA OBILJEŽENA I U SAMOSTANU U FOJNICI, 2. veljača 2015.g. - TV KISS

FOJNICA: NAJAVA PRIJENOSA MISE NA HRT-u, 2. ožujka 2012.g. - TV KISS

PUČKE MISIJE U FOJNICI, 9. lipanj 2011.g. - TV KISS

ZUPA I SAMOSTAN FOJNICA, 2.4.2011., FTV

FOJNICA: FRANJEVAČKI SAMOSTAN BOSNIENHILFE, 2. travanj 2012.g. - TV KISS

ZLATNA MISA FRA TVRTKA GUJIĆA, 18. srpanj 2012.g. - TV KISS

FOJNICA: PRVI FRANJEVAČKI MARŠ U BiH, 28. srpanj 2011.g. - TV KISS

FOJNICA, SULEJMAN TIHIĆ: "FRANJEVAČKI SAMOSTAN U FOJNICI JE ZAJEDNIČKO DOBRO SVIH NARODA U BiH", 8. lipanj 2011.g. - SDA BiH

ŽIVE JASLICE U FOJNICI, 31. prosinac 2012.g. - TV KISS

SAMOSTANSKA CRKVA U FOJNICI: KOLAUDACIJA OBNOVLJENIH ORGULJA, 10. listopad 2012.g. - TV KISS