Sadržaj: Tužba. Orgulje. Župni stan u Skoplju. Miletić biskup. PoturČenice. Razne štete. Kuga. Globe. Zgrade. Nemiri u puku. Smrt Miletića. Nova crkv. uprava. Biskup Šunjić. Novi samostan. Krčevine. Škola. Okupacija. Dioba župa. Nova crkva. Obnova samostana.
I na pragu devetnaestog stoljeća susretamo se s istim nevoljama, koje su dovle pratile ovo ubogo franjevačko zaklonište. Jer je god. 1800. bio poslan u Dubrovnik radi svojih zločina nepodnošljivi klerik fra Franjo Pecikozić, njegova sestra Angja i druga rotbina tužiše fojničkoga gvardijana, da im je brata, odnosno rogjaka, nepravedno osudio i u Kaure otpravio. Premda je isti vezir to dozvolio i oružničku mu pratnju dodijelio, ipak primi tužbu, i dok je riješio gvardijana ove objede, uze mu 3750 groša, što je svakako iznosilo oko 1000 talira.
Kako su tadanja mlogo braća bila glazbeno naobražena, sama pako samostanska crkva i za najvećih crkvenih svečanosti bila ko gluha, to god. 1801. nabaviše orgulje, da se tako poveća sjaj službe Božje. Sama vijest o toj novosti uzbuni domaće muslimane, i oni tužiše veziru franjevce, da su nabavili nekakvo previše bučno glazbalo, koje će narušavati njihovu kućnu tišinu i smetat ih u molenju. I sada je trebalo duboko segnuti u vlastiti džep, dok su umirili vezira i dobili pismenu zabranu, da ne smiju muslimani dolaziti odsele u crkvu, nit gledati tog čudila. Ova uzgona i druga omanja zanovetanja izbiše im iz kese ništa manje od 7.516 groša, dočim je cijeli samostanski potrošak ove godine iznosio 5.230 groša, dakle za poldrugo više kvarovali s kojekakvih globa i nasilja, nego li je bio potrošak na tolike svećenike, klerike, djecu i sluge kroz punu godinu dana. I godine 1802. snagje naše patenike nova nesreća. Sve do pod konac prošloga stoljeća župa Skoplje nije imala stalnoga župničkog stana, kao što i većina drugih, te su se župnici prebijali sad uz ovu, sad onu katoličku porodicu, kako bi ih kad ponudili. Ne moguć to dalje podnositi o. fra Ivo Mirčeta, župnik, oko god. 1796. umoli obitelj Juričevića iz Voljica, koja je imala nešto svoga zemljišta, da mu toliko proda kraj svoje kuće, koliko mu je potrebito za župnički stan i pojatu, premda je rečeno selo stajalo postrance i s neruke župi. Upitano samostansko vijeće odobri predlog, ali mu preporuči, da se sporazumi s poglavarom one okolice Sulejman pašom i Gornjo-vakufskim kadijom Adžabulićem. On to i uradi, a ovi mu savjetuju, da za sada načini samo pojatu, a iza koje godine, da to preokrene u pravu kuću, inače će muslimani dignuti graju, da to ne smije biti, jer tog župnici nijesu nigda u tome gnijezdu bosanskoga plemstva imali. Župnik ih posluša i na to dobije spahijsku i muftijinu dozvolu. Poslije 6 godina promjeni se župnik, ali i kadija, te dogje neki Muhidinović, te kako je bio željan tugje muke, raspita svoga predšasnika, gdje bi se dalo što skučiti, a ovaj mu savjetova da pritegne župnika, jer da je pojatu pretvorio u kuću. I zbilja ovaj odmah prizovnu novoga župnika fra Matu Kristićevića i upita ga, čijom je dozvolom kuću načinio; a kada mu on pokaza službene spise o tome, odvrati kadija, da toga nije smio učiniti bez naročite vezireve dozvole. Smjesta napravi tužbu na vezira i potraži od župnika 1000 groša, da je ne pošalje. Našavši se ovaj u neprilici, zamoli kratku odgodu, ter odleti i potuži se Sulejman paši, koji mu reče: „Ne daj, može to i na manjem proći, ne boj se.“ Jer se nije mogao s kadijom za novce nagoditi, ode tužba k veziru, a od ovog dogje nalog, da se kuća spali. Da ovrsi ovu naredbu, dogje kadija k nekoliko zaptija i potraži 3.500 groša ili da će kuću zapalit. Megjutim i Sulejman paša poručio župniku, da ništa ne daje u to ime, a da se ništa ne boji, pak župnik uskrati mito; ali izaslanici usred bijela dana potpališe kuću, pojatu i ambar (žitnicu), te kroz jedan sat ne osta tu drugo nego tri garišta. Pripovijeda narod, kako se je župnik za požara mirno molio i šetao po ledini. Zna se još mjestimice, gdje su stajale rečene zgrade u seocu Kuti, gdje i sada živu Juričevići u više kuća. Čuvši za to fojnički gvardijan podnese tužbu veziru, navedavši, da je ova kuća po njegovu nalogu tu načinjena. Ova ga je megjutim izjava skupo stala, jer mu za to uzeše 1.960 groša globe. Ovu je nesretnu zgodu opširno opisao rečeni o. Krističević, pak dodaje, da je kadija Adžabulić još isti dan pao na postelju i poslije 10 dana umro. Sulejman paša postao je kasnije i bosanskim vezirom, ali najposlje bio prognan u Brailu, gdje je žalosno život završio; što sve on drži za kaznu Božju. Sada su se opet skopaljski župnici morali potucati od jednog do drugog brata katolika, prenašajući sa sobom crkveno ruho, župske matice i svoje odijelo. Možemo sami iz ovog zaključiti, kako su bile veoma čedne njihove potrebe, a s njima neznatna udobnost u ovakim nepovoljnim okolnostima. Iza ovih neugodnih vijesti nadogje jedna i utješliva. Buduć je biskup fra Grgo Ilijić iznemogao, potraži sebi pomoćnika, te rimska Propaganda nakon zrela razmišljanja odabra fra Augustina Miletića, lektora bogoslovije u Padovi, a papa ga Pijo VII. imenova 1. ožujka 1803. biskupom Daulijskim i pomoćnikom apostolskog vikara u Bosni i Hercegovini, sa pravom nasljedstva. Ovaj je glas obradovao sve, braću mu i katolike, a osobito mjesto Fojnicu, jer je bio dijete ove varoši i pripadnik ovoga samostana, kamo stiže koncem srpnja 1804., i tu osnova svoj stalni boravak, dijeleći s braćom sve tuge i nevolje, pa i zadnji novčić, što ga je kao pomoćni biskup primao od Propagande. Već na prvom biskupskom pohodu uvidi žalosno stanje svoga stada, pak je i mogao pisati u Rim: „Ako nam se Bog brzo ne smiluje, samo će se spominjati, da su ovdje negda bili katolici.“ Franjevci su svuda, a napose u Fojnici bili toliko osiromašili, da nijesu mogli više uzimati djecu i obučavati ih za svećenike, a time zastade svaki pomladak i bosanska provincija stade naglo opadati, da se sama uništi. Novi biskup napregnu sve sile, da se mladež okupi u samostane; sam pako dade redovničkomu starješinstvu naputke, kako da uredi svoje školske zavode, rasteretivši dječake od nekih teških služba u samostanu. Megjutim nijesu prestajale kojekakve potvore i nasilja, a po tom ni globe, koje su bile veoma česte i raznovrsne. Teško bi to bilo sve pobrojiti, jer bi time ovaj članak silno narastao, pa zato prelazimo na znatnije dogagjaje. Tako u rujnu god. 1806. morade gvardijan otići u Bademovac na Drini k veziru, koji se je tu s vojskom nalazio, ter ga umoli, da obustavi pregledanje samostana, potrošivši tom prilikom 1.615 groša, ujedno je isposlovao naredbu u prilog svim trima samostanima, kako se nemaju uzimat u obzir tužbe, dok sam tužitelj na sud ne dogje. U listopadu r. g. radi crkvenog svoda i kora štetova isti gvardijan 150 groša, u studenom pako uze mulla 300 groša. Osim toga radi neke poturčenice Laživanove god. 1807. morade dati globe 1.731 groša, da drugi globa i ne spominjemo. Radi ove iste odmetnice štetovao je samostan i god. 1808. u ožujku, za vrijeme Kajmekana Mustajpašića 811 groša. Megjutim ovog ljeta (1809.) bilo je i drugih objeda. Tako je Alibaša Kučuk, mesar, tužio gvardijana, da su mu samosanska štenad sa Selakovića napala na ovce, koje su pasle na brdu Križ i razgulila ponajboljega ovna. Jer mu nije htjeo gvardijan odmah dat za izmišljenu štetu 10 groša, kako je tražio, on ga prituži vezirskome pašaliji, koji se je tada u Fojnici desio, a ovaj to javi veziru, koji dade pismeni nalog, da se baci u tamnicu i dotle drži, dok ne plati globu od 300 groša i 10 groša za ovna. I zbilja 8 dana odleža u zatvoru gvardijan, pak davši, što se traži, bi pušten na slobodu.U isto doba nepravedno oglobi ovaj samostan Mustajpašić za 362 groša poradi župničkih stanova u livanjskom polju; a u rujnu isti štetova ništa manje od 1.023 groša i 20 para i to „što u Travniku, što u Fojnici kadiji i što komu drugomu, takogjer za harč (trošak u svratištim) poradi arzoala (tužbe), koji kadijim sevepom (nastojanjem) na Manastir daše naši neprijatelji porad Rupnovca, puta i t.d.“ A po vrhu uze fojnički emin 50 groša globe. Prije nego prigjemo na važnije dogagjaje ovoga stoljeća, navest ćemo troškove, koje su morali snositi franjevci prama turskim činovnicima, ako su htjeli uživati koliko toliko mira, i to iz god. 1810. i 1811., kako se nalaze popisani u knjizi izdataka. Evo ih dakle: God. 1810. dade se džulusa 600 Groša; Za kafu Sunajpaši, Čoadžiću i tefter efendiji 1; Troška gvardijanova u Travniku 11; U kafu na barjam 11; Za iskupit krivi arzoal 3; Za porez grgurevski 90; Eminu desetinu i večeru 118; Kadiji za ilam 50; Za menzilhanu 273; Za mullinu večeru 10; U kafu Tutnju, Šamiću i momcima serdarovim i kadijinim 5; Za arače momaka i djece 86; Za ćumur veziru i mubaširu 9; Za vezirev ćumur 5; Za bubanj i talambas 10; Za ustavit arzoal 2; Kadiji za temesuć 60; Kajmakanu džulusa 41; Za komore i zairu veziru 48; Globe u Travniku 964; Džulusa opet 600; Momcima Mustajpašića i Miraiemovim 2; Za kafu uz barjam 11; Numanagiću komora i zaira veziru 48. Ukupno 3.065 groša, a godine 1811. dato je ukupno 4.496 groša. Uzmemo li u obzir, da se je tada veliki vo mogao kupiti za 25 groza, a godišnja pristojba svećenicama iznosila 50 groša, osim hrane: onda istom možemo zaključiti, kako su ovaj samostan silno tištila ova podavanja. Svaki je činovnik gledao, da štogod sebi prisvoji, ne pazeć ni na pravednost ni na siromaštvo redovnika. Za čudo, da nijesu franjevci napustili ovoga mjesta i svojih jednovjeraca uz ovaka nasilja i nepravde! Godine 1813. umrije u Sutjeskoj biskup fra Grgo Ilijić, a čast apostolskoga vikara prigje na pomoćnog biskupa fra Augustina Miletića, koji je stalno boravio u Fojnici, a time opet posta ovaj samostan stolicom redovitog natpastira, te su ovamo katolici Bosne i Hercegovine svrnuli pogled, ovdale očekujući riješenje svih svojih crkvenih poslova. U isto doba pojavi se u Bosni i kuga, a odmah za njom glad i rat. Već slijedećeg ljeta stade kuga silno harati u Travniku, Jajcu, Kotoru i Krajini; a jerbo se ljudi veoma prepadoše, napustiše sela i varoše, te umakoše u šume i pustoši, propade im cijela ljetina, dočim Skoplje, Duvno i Livno bi poštegjeno od pomora, pa i od gladi. Slijedećih se dviju godina (1815. i 1816.) kuga proširi po cijeloj Bosni, a ustopice i glad stade povećavati nevolje i bijede domaćeg stanovništva. U samoj travničkoj župi pomrije 4.000 katolika. Grozno bijaše gledati, kako žene sad bježe u goru s djecom, da spase život, a do čas usilovane gladom vraćaju se u sela i varoše, ne bi li što našle, čim bi glad utišale, ter iznemogle od glada i kuge po putu padale i umirale. Kuće, zemljišta, ljepša odjeća, nakiti, posugje i sve što je bilo vrijedna, prodavalo se je u bescijenje, samo da ne umru od glada. Mloge imućne porodice sada spadoše na prosjački štap, samo da ostanu žive. Gotovo polovica katoličkih stanovnika pade žrtvom glada i kuge. Biskup Miletić, fojnički samostan i župnici dijelili su lijevom i desnom, kupovali im žito i na svaku ruku pomagali, kao što nam to priča domaći ljetopisac, ali nijesu imali odakle toliko pomoći, koliko su želili i nastojali. Tomu je nadošao i srpski ustanak, pa ako i nijesu katolici osobno ratovali, ipak su bili izvrženi teškim nametima, nasiljima i svakojakim nepravdama. Ovaj se je samostan u to doba morao zatvoriti, a nekoliko se svećenika, potrebitih za duhovnu službu, nastani u kmetovskoj kući na Selakovićim, te su oblazili kužnike ove prostrane župe. Iz varoša kao da se je sve bilo iselilo i sklonilo u prodolje Trošnik, gdje su bili osnovali i posebno groblje, pak je do nedavno živio svećenik fra Ivo Krilić, (1902.), koji se je tu rodio i krstio. Dok je (god. 1814.-1817.) kuga u Fojnici harala, umrlo je preko 750 katolika. I u toj su općoj nevolji osmanlijski činovnici upotrebljavati svaku prigodu, da franjevce oglobe i oštete. Tako god. 1815. čuvši Alipaša Derendelija, da je fojnički samostan mimo propisane mjere prinačinjan, odredi svoga peškirdžibašu (ubrusara), da ode u Fojnicu i razvali manastir iz temelja. Ovo na vrijeme doznaše franjevci, ter davši njegovu kajmekanu 659 groša globe i jabuke, vezir opozva naredbu i stvar se uredi. Kasnije, t.j. god. 1817. bi prijavljeno veziru, da ima u Fojnici neka katolikinja veoma sklona muhamedanskoj vjeri, te da već i ramazan posti, ali da joj se gvardijan smeta poturčit, nego ju silom u crkvu goni. Kadijskom izjavom osvjedoči se, da je to bila pusta izmišljotina, nu morade se i ovdje gvardijan novcem iskupiti. Uz to su bili redovito isplaćivani džulusi, arači, komore, menzilhane, vezirevi konaci i večere, te svi mogući nameti, koje je mogla izmisliti osmanlijska popašnost. Tako je tekla godina za godinom, dok se god. 1825. ne pokazaše znaci, da se ruši crkva i samostan, te da nije više moguće u njima stanovati. Na redodržavnoj skupštini dne 24. travnja 1826. bi to izneseno i zaključeno, da se odmah otpočne s popravkom, a cijeli posao bi povjeren obzirnomu redovniku fra Stijepi Markoviću. Ovaj dogovorivši se s ostalom braćom odredi, da se ovaj put usječe najtrajnija drvena japija od smrča u planini Rakova Laz kraj Konjica, gdje su nedavno i kreševska braća drvenu gragju sjekla; ali sada zaključiše, da šimla bude vanredne debljine, kako bi mogla dugo prkositi promjenama vremena. Sječa daske bi povjerena Herama (Hercegovcima), od kojih jedan iste godine svrata, otisnuvši se niza stijene. Pune su četiri godine braća optrkivala osmanlijske urede i mogućnike radi dozvole, napokon im pogje za rukom skloniti vezira Ali-pašu. Moraliju, da izda uredovnu izjavu, kako ništa ne smeta, da se dozvoli popravak svih triju samostana, istaknuvši osobito njihovu podaničku vjernost prema devletu (Porti). Sultan uvaži tu svjedodžbu, te izdade dva fermana, od kojih u prvom podijeli nužnu dozvolu, a drugim potvrdi sve franjevačke sloboštine i povlastice. Na temelju ovih povelja otpoče se sa izmjenom krova na crkvi i samostana, a ukupni trošak bijaše 66.899 groša i 9 para. Što se je kroz to vrijeme potrošilo na mita, teško je pobrojiti, jer se je pune 4 godine tražila i moljakala dozvola, a svaki se pokušaj skupo platio. U ovo vrijeme, god. 1826. zbio se je u Fojnici jedan do-gagjaj, koji ako i nije po sebi znamenit, ipak vrijedi zabilježit ga, jer pokazuje apostolsku gorljivost tadanjeg biskupa Miletića, kao i njegovu pastirsku brigu, da se održi unutarnja sloga svih vjernika. Radi neke neznatne stvari zavade se fojnički župljani tolko, da su zaprijetili jedni drugima osvetom, pače se bilo bojati, da može i krv pasti. To bi javljeno i biskupu Miletiću, koji kao pravi otac poduze sve, da prepriječi tolku smutnju i da izmiri zavagjene. Zanimliv je način, koji je on u tu svrhu zamislio. Naredi, neka se u slijedeću nedjelju iza tihih sv. misa zatvori crkva i samostan. Kada se je puk k misi slegao i uzalud kucao, da se mu otvore crkvena vrata, isti biskup uredi svečani ophod, u kojem je sudjelovala cijela redovnička obitelj i on u crnom odijelu. Iza ophoda sjede pred crkvu, te stade puk koriti radi zle nakane i očinski svjetovati, da se izmire. Videći ih skrušene i raskajane, trgne iz ruku poslužiteljevih raspelo i povikne: „Evo Isusa propetoga, a evo i mojih prsa, pucajte, udrite!“ i pade na tle. Puk to videći udari u plač, da se nije ništa moglo čuti. Kada se je puk malo umirio, progovori opet biskup: „Dakle prašćate jedni drugima nesamo ove, nego i druge uvrede?“ Narod odvrati: „Prašćamo!“ On tada: „Vidim, da prašćate, tako i treba, tako i ubuduće činite, pak će i vama Bog prostiti.“ Tada ih pozove, da svi u crkvi potraže oproštenje, te sam pogje prema crkvenim vratima i udarivši ih biskupskom palicom, upita iznutra župnik: „Tko kuca?“ a biskup na to: „ja grješnik“; na što mu župnik odvrati: „Ovo su vrata Gospodnja i samo će pravednici unići na njih.“ Tri puta se je to izreklo s velikim zanosom, dok se vrata otvore, a biskup se prostrije po crkvenom pragu, gdje je nekoliko časova nepomičan ostao, i nešto u sebi moleći. Iza toga ustane i ugje u crkvu svu crninom obastrtu i porušenu; što kada opazi puk još većma udari u plač i ridanje, koje je dulje vremena trajalo, tako da ih je sami biskup stao tješiti, pa sjednuv na prijestolje opet je držao govor o megjusobnoj ljubavi, pak zaprosivši od Boga oprost, svetim ih križem blagoslovi i zapjeva zahvalnicu. Sada otpoče tiha sv. misa i završi se ovaj dogagjaj, koji je dugo ostao u uspomeni ovdašnjeg puka. Ovaj pako opis imamo od očevica o. fra Bone Perišića, koji je tada bio dječakom u samostanu i nama kašnje pripovijedao.////////////Nenaknadivi je udarac bio za Fojnicu ove godine (1831.), jer joj smrt ugrabi najvećega sina, velikog biskupa Miletića. On se zaputi u krizmu preko Skoplja i Kupresa u Duvno, a ovdale u Livno, gdje je ušljed napora i velike ljetne žege obolio i umro 18. srpnja, te u groblju Rapovinam kraj Livna bio pokopan, kamo su iz Fojnice donijeli ploče, da mu pokriju grobnicu, kada mu nije zavičajna zemlja mogla pohraniti kosti. Nakon smrti biskupa Miletića fojnički samostan i sama Fojnica prestade biti stolica apostolskih namjesnika, buduć slijedeće g. 1832. ova služba i čast bi povjerena o. fra Rafi Barišiću, koji odabra sutješki samostan za svoje redovito prebivalište. Od tada kao da se nije ništa znamenita prigodilo u ovome kraju. Cijelu je pozornost ondašnje braće svratio na se novi biskup, koji htjede uvoditi neke reforme, a pri tome poče krnjiti i sebi prisvajati prava redovničkih starešina. Ovi se opriješe, a redovnici se podijeliše u dvije stranke: jedna za provinciju, druga uz biskupa, ter nasta veliki nesporazum; dok sv. Stolica ne razdijeli 1847. vikarijat i provinciju na dvoje, označiv biskupu Hercegovinu, a ostavivši Bosnu, njezine samostane i župe izvan njegova djelokruga i povjeri upravu bosanskog vikarijata o. fra. Andriji Karačiću s vlašću, da dijeli potvrdu; provincijalom pako naimenova fra Marijana Šunjića. Oba se nastane u fojničkome samostanu, ter su u miru i slozi djelovali svaki u svom djelokrugu, a ujedno izcjeljivali rane, koje su se opazile iza dosta dugih raspra izmegju crkvene i redovničke uprave. Napokon god. 1854. sv. Stolica naimenova o. fra Marijana Šunjića za naslovnog biskupa Panadskog i apostolskog namjesnika u Bosni, posvedbu pako primi u Djakovu od prijatelja Josipa Jurja Strossmajera. I pisac ovih redaka živo se spominje svečane ustolidbe novog crkvenog dostojanstvenika, koja se obavi na Tjelovo r. g. u prisutnosti redodržavnogastarješinstva i mnagih drugih franjevaca, uz neopisivo veselje svega katoličkoga naroda. Megjutim kratko je vrijeme u samostanu boravio, buduć odabrao novu susjednu župu Brestovsko, da tu zakljonjen snuje i radi oko svojih za-mašnih osnova, koje je na srcu imao za dobro crkve i naroda. Ušljed novih prilika u turskom carstvu, gdje je sultan Abdul Medžid obnarodovao svoj Hatihurnajum, kojim podijeljuje svim vjeroispovijestima i narodima svoje carevine neku slobodu i ravnopravnost, moglo se je iza g. 1854. misliti i na podizanje novih crkava, premda je i sada trebovala posebna sultanova dozvola. Ovim preokretom htjede se okoristiti biskup Šunjić, ter u dogovoru s vigjenijim očima potraži, da smije podići nekih 20 crkava, a uz to i pet samostana u udaljenijim krajevima svoga vikarijata. Pomoćju konzulata katoličkih vlada i zemaljske uprave on to brzo isposlova, ter se cd ove matice otcijepiše župe oko Travnika i Livna, da u svojoj sredini zasnuju redovnička prebivališta, a Fojnici ostašežupe: Jajce, Bugojno, Gornji Vakuf, Ratna, Triješćani, Busovača i Brestovsko. Tom se diobom uzdrma iz temelja ekonomsko stanje ovog samostana, ali se i porodi želja, da se mjesto ove stare i neukusne gragjevine podigne i ovdje priličniji stan za redovnike. I zbilja je dosadanji samostan bio više nalik na duplje, nego na zaklon pristojan za ljude. Imali su nešto prištegjena novca u blagajni, ali to je bilo malo prema potrebi, a i ovo je bilo većim dijelom pozajmljeno redodržavi za kupnju crkve sv. Jurja u Galati u Carigradu, pak stoga se odrediše obratit na dobrotvore u katoličkim zemljama, te poslaše o. fra Miju Zubića u Bavarsku i Beč, da im štogod sakupi, jer je on jedini znao njemački. On se tamo zaputi god. 1860., a u proljeće slijedeće godine vrati se s darovima u novcu i ruhu crkvenom, ali oboli i umrije u Djakovu, izručivši tamošnjoj braći dobivene priloge. Čim su ovi stigli u Fojnicu, zapocese ozbiljne pripreme, a iza Duhova g. 1863. počeše stari samostan rušiti, dne psko 18. kolovoza, kada su slavili rogjendan cesara i kralja Franje Josipa I., kao glavnog dobrotvora bosanskih franjevaca, stavi i blagoslovi temelj novome samostanu provincijal fra Blaž Jošić, u prisutnostti zastupnika svih samostana i mnogih župnika, uz neopisivo veselje sve braće i puka. Ovdje moramo istaknuti, da je bila sviju želja, neka bi se novi samostan podigao na istome mjestu radi starih uspomena, zdravijeg položaja i što nijesu tada imali za to drugdje ni zgodna zemljišta, te što su se nadali tu naći i dovoljno gradiva, i ne sluteći, da će ih to skupo stati. Braća ipak da osiguraju novu gragjevinu, pobrinuše se za dobar oslon s dolnju stranu, te počeše praviti podzidu kopajuć u dubinu od 5 nietara; a jerbo nijesu mogli svagdje naći litice, na koju bi položili temelje; dali su udariti u zemlju veliko hrastovo kolje (piiote) tako gusto, da je bilo jedno od drugoga udaljeno 15 cm., a povrh onoga su položili santrače (srez) od sirovih hrastovih greda, po kojima je nabačen lijep od sitna kamenja, kreča i crvene ilovače, a onda istom krupnim kamenjem izgragjen tvrdi zid, širok 1 metar. Izvedavši to na površinu, slijedilo se je dalje do visine od 10 metara, nasipljući u gornji kraj i zbijajući zemlju zapodzidu. Za desno krilo samostana našasta je litica u dubljini od preko 5 metara, ali idući prama jugoistočnom dijelu zgrade moralo se je sve to dublje kopati, dok se nijesu namirili opet na liticu, na koju su udarili temelje. Mjestimice dakle bili su temelji u dubljini od 6 i više metara, zid debeo 1,5 metar, a zaljeven krečom i crvenom zemljom. Brigu je nad gradnjom vodio o. fra Au-gustin Dembić, pod nadzorom gvardijana o. fra Mije Gujića, koji bijaše duša svemu pothvatu; nacrt je dao graditelj Ceciliani, koji je izgradio samostan i crkvu u Gučjojgori; a poslove je oko gragje vodio Matija Lovrinović iz Gučjegore. U proljeće godine 1864. dogje isti opet sa 40 zidara i 100 radnika, te nastavi gragju, ali tako brzo, da su 14. rujna digli sljeme. Nu brzo se pomuti veselje braće, gledajuć, kako se podzida ispod samostana otiskuje; izbočio se je dapače malo u sredini zgrade i sam samostanski zid, kako se to i sada opaža. Na pogled toga strah i tuga obuze braću i narod; ali da se sve ne sruši sad u mrtvu Jesen, dadoše kopati u podrumu, koji se proteže uzduž cijeloga samostana duboke jame, zemlju izbacivati na polje i to na 8 mjesta, a odmah praviti prezide izmegju glavnih zidova zgrade u dubini od 5 metara, široke 2 metra. Vještaci (dva Holza), koji su u novije doba ovu zgradu pregledali, čudili su se, da se nije cijela gragjevina tada srušila, diveći se stoga njezinoj tvrdoći, ujedno izrazivši svoje stručnjačko mnijenje, da su i nasred polja morali popustiti samostanski zidovi, požto nijesu bili povezani pregradama i željeznim svezama kao sada. Toj neprilici nadogje i druga nesta novaca, pak nijesu braća znala, kud će udariti. Da se kako tako iskopa iz ovog škripca, pozajmiše 200 zlatnih dukata u Sarajevu kod Hadži-Ive Livajića, sahačije, uz 12%; zatim prodadoše čifluk u Djedovu-dolu za 350 dukata, jednu luku u Bugojnu za 125 dukata i napokon kuću u Sarajevu za 600 dukata. S ovim novčanim sredstvima nastaviše radnje god. 1865., otpustivši dosadanjeg neimara, a dozvavši Špiru Marića iz Visa, koji je dogradio crkvu u Livnu, i njegovih 14 drugova, kojima se pridruži nekoliko majstora iz Bugojna, Novi neimar, uočivši položaj i dosadanju gradnju, sruši gornji dio podzide, a drugu niže udari u dubinu od 5 metara. I tu se je bilo teško namjerit na liticu, pak je i on morao zabijati hrastovo kolje, pak onda udarati zid od 3,5 metra debeo, ali na škarpu, kako se vigja kod tvrgjava. I ova je podzida povezana sa vanjskim zidom samostana na 8 mjesta. Dovršivši ovu vanjsku podzidu zavede svoje drugove u podrum, da ga isprezidaju na više mjesta i šapnu gvozdenim svezama, te je cijeli podrum na zidu. Prvi sprat počiva na gvozdenim sponama i veiikim okrugačama, po kojima je položen red jakih hrastovih greda, a iznad njih poredan ćerpić i udaren debeo lijep, a time podrum osiguran od vatre. Iste godine bi dopremljena i ponutrica samostana, te su se mogla neka braća u jesen ovamo preseliti. Ne smije se ovdje mimoići, a da ne istaknemo i vanredno sudjelovanje domaćih katolika u ovom poduzeću. Cijela je župa radila na kamenolomu, u šumi i privlačenju gradiva. Osobito su se tada i u slijedećoj gradnji pokazala fojnička ženskadija, noseći na svojim ramenima sav onaj pijesak, što ga je pozobao najpre samostan, zatim crkva i ova ogromna podzida. Megjutim se je okoristila ovim gradnjama i sama varoš, ime-nito: trgovci i radnici, jer se je pri tom ovdje mlogi novac trošio i svak mogao po nešto zaslužiti. Koliko je novca stala dosadanja gradnja, to se točno razabire iz preostalih računa izdatka, i to ukupno 310.536 groša. Ovdje nećemo prešuti ni nekih vanjskih dobrotvora, koji su nam što podarili, da se je mogla podići ova ogromna, gragjevina i to ukupno 1.051 dukata. Pročelno krilo samostana dugo je 57 metara, a visoko 12 metara. Unutarnje su prostorije udobno razmještene, a nekolko dvorana vrlo prostranih. Prizemlje samostana od strane dvorišta otvoreno je na lukove sa stupovima, kao arkade, što daje ovome hodniku osobito vedro lice. Kada se je prekinula dogradnja, osjeti se potreba bar jednog zvona, kojim bi se oglasivale vjerske svečanosti i pozdrav Gospin, dočim su to sve do sada obavljali udaranjem Čekića u željezne ploče, debele 2 cm, duge 57 cm, a široke 15 cm, kao što se mogu viditi u domaćem muzeju. U tu su svrhu sabrani dobrovoljni prinosi i naruči se pod jesen god. 1866. zvono. Ali kada ovo stiže u proljeće 1867., uzbuniše se mjesni muslimani i pritužiše se kod zemaljskog poglavice (valije). Premda ovaj franjevcima to dozvoli, ovi se ipak ne htjedoše njime služiti, da se ne dogodi kršćanima što nepovoljna. Megjutim u isto doba zavlada velika suša, ter su morali muslimani držati javne molitve i ho-dočastili na razna groblja, ali kiše ipak ne izmoliše. Napokon franjevci zatnoliše, da i oni smiju zazvoniti u tu svrhu; a kada im dozvoliše, nuto čuda! Jedva je počelo kucati zvono, već se poče nebo oblačiti i prije nego je dozvonilo, udari silna kiša, te su i sami muslimani priznali korist zvonjenja, pa nijesu poslije toga smetali. Ovo isto zvono posveti biskup fra Paško Vujičić dne 9. rujna, 1873. pod nazivom Sv. Duha. Do sada je doljnji, katolički kraj varoši bio sav u šumu obrastao, a polje najvećim dijelom pripadao muslimanima, nešto malo franjevcima, i to Bare i Topnik, a samo su tri katoličke obitelji imale po jednu njivu: Kulijer, Krilić i Vicić. Ostali katolici nijesu imali gdje ni šake žita usijati, a njihov je kovački zanat u ovo doba izgubio svoju vrijednost ušljed slabih općila, malog prometa i skupe proizvodnje gvožgja. U tim jadnim prilikama savjetovaše katolicima mjesni franjevci, da otvore krčevine dozvolom zemaljske vlade, a na čelo ovog pokreta stupi umni i odvažni o. fra Alijo Gujić. Najpre baciše oko na brijeg Zvjezdicu i prodolje Lučice, kao najbližu okolicu te iskrčiše sve do Alaupovke; ali im se opriješe neki domaći, a svi muslimani iz Ostružnice, i uložiše utok na središnju vladu, te višekrat oboriše krčiocima ograde, uništiše usjeve i koji put tvorno s oružjem i sjekirama napadoše ove jadnike. Više je godina trajala ova raspra kod kotarske uprave i pred povjerenicima poslanim iz Sarajeva; nu svaki put je trebalo molbama i mitom predobiti turske činovnike, a tu su franjevci posezali duboko u džepove, da se parba ne izgubi na štetu svog siromašnog naroda, ispred koga su oni vodili parnicu. Često je put neustrašivi fra Mijo u brk iskreso turskim vlastima nepravde, koje se u tom nanose raji, i uvažilo se je. Danas glavni posjed fojničke kršćanske varoši jesu ove krčevine, što im ih izvojštiše franjevci. Da su napokotn turske oblasti dozvolile kršćanima spomenute krčevine, doprinijelo je po mnijenju nekih i to, što je god. 1875. nastala u Fojnici govedija kuga, od koje je muslimanima poginulo 150 glava, a samo 10 - 15 kršćanima, koji se utjecali sv. Anti, pa ih obranio od toga biča. Vrijedno je pripomenuti, da su prigodom ove parnice franjevci potakli pitanje kod okružnog predstojnika, koji je dolazio iz Sarajeva, o izgradnji ceste iz Fojnice u Visoko, Kreševo i Skoplje. Prve su dvije već davno izgragjene, a za ovom posljednom i danas se vapi. Kako su naši franjevci mislili na narod i njegov umni napredak, svjedoči nam nova osnovna škola, koju god. 1871. podigoše kraj varoša na Rupnovcu, gdje su nekada Turci kršćane vješali. Jer se je stara škola morala ukloniti ispred crkve i bila pretijesna, upotrijebiše franjevci onu prištednju, koja im je preticala iz potpore, što im ju davala austrougarska vlada za škole samostanskog područja, otvore ju za mladež obojega spola i preurede školsku obuku prema onoj u Hrvatskoj, čijim su se učilima i sami služili. Zemljište i cijelo gradivo podari samostan, a što nije doteklo novca, to namiri iz svojih skromnih sredstava. Po tom nadogje godina 1878., najvažnija u Bosni za sve, godina, kad dogje čas oslobogjenja Bosne i Hercegovine ispod turske vlasti, koja je cio bosanski narod u ropstvu držala. I tu su fojnički franjevci dokazali svoje rodoljublje: budno prateći iz prikrajka ustaške pokušaje, nijeteći u narodu nadu u skoro oslobogjenje, tješeći ga u teškim časovima te mu uljevajući u srce odvažnost, ako bi prilike zahtijevale. I oni su potpisali molbu na berlinski kongres, da se ove pokrajine povjere Austrougarskoj. Ušljed neprestanih borba s ustašama Turska vlada ne može, da uvede reda u zemlji, pak su se velesile stale brinuti, da one to učine. Već dne 26. ožujka dogje u samostan kancelir engleskoga konzulata iz Sarajeva, da raspita za političko stanje i u ovome kraju, i po svoj prilici uvjerio se, da se ue da ovdje uvesti nikakav stalan red niti udovoljiti kršćanima bez potpunog osiguranja koje kršćanske vlasti. Dne 1. lipnja došao je izaslanik austrougarskog konzulata, podkonzul Josip Valdhardt, pak opet dne 26. srpnja. Prvi je put došao da se uputi, a drugi put, da se franjevci potpišu, kako bi želili, ako mora turska viada ustupiti Bosnu, da ju preuzme vladar austrougarski. Megjutim je dne 15. srpnja i kotarski predstojnik saopćio glavarima obiju vjeroispovjesti, da će s privolom sultanovom doći nešto austrougarske vojske urediti granice i zapriječiti provalu srpskih i crnogorskih četa, pak ih opomenuo sve, da se tomu narod ne usprotivi. Kraj sve te opomene nasta svuda, pa i u Fojnici, pravo bezvlagje. Dne 30. srpnja gvardijan je dva puta išao u kotarski ured i saopćeno mu je, da su se svuda muslimani pobunili i odbili, a osobito u Sarajevu, a ovi da traže neka se i Fojničani odupru austrougarskoj vojsci; inače, da će sve porobiti, popaliti i isjeći. Bojeć se višega zla, zbaciše činovnici osmanlijsko odijelo i obukoše bosansko, pa i sam zapovjednik oružnički. Naravno, pozvani su i katolici, da se upišu u ovaj pučki ustanak, a oni na nagovor franjevaca to i učiniše, s namjerom -razbjeći se, čim se koja prigoda pruži, ali da nikako ne pucaju na kršćansku vojsku, koja ih dolazi osloboditi, dapače barjake im napraviše sa hrvatskim bojama i križem na srijedi. Najviše ih mjesto oružja uzeše sikiru ili kolac, jer da nemaju boljega šta. Franjevci su megjutim i svete mise namjenjivali za sreću kršćanskih četa. Više dana ovako su se muslimani i katolici sabirali i opremali, a tek 4. kolovoza krenuli preko Šćita u Livno. Dne 2. kolovoza dogje glas, da je, kad je prelazila austrijska vojska preko Save, izmegju 31. srpnja i 1. kolovoza izgorjeo stan biskupov u Brestovsku, ter o. gvardijan fra Bono Milišić, tajnik provincijalev i još jedan svećenik zapute se tamo, da u samostan privedu biskupa fra Pašku Vujičića i njegovu družinu. Žalosno je bilo pogledati ovog visokog dostojanstvenika u pojati na sijenu, lišena svega, što je imao, a još je bilo žalosnije, kada su pripovijedali oni pogoreici, kako je nenadano planula jedna i druga kuća i kako umalo nije izgorio i sami biskup. Sa stanom izgorilo je sve pokućtvo, skladište crkvenog ruha i posugja, a ujedno i dragocijeni arkiv apostolskog vikarijata, koji se ne da vjše nadomjestiti. Još od 30. srpnja, kako se počeo popis ove vanredne vojske, nit tko šta radi, niti zna, šta će počeli: Žita oborena stoje nezgrnuta i gnjiju, a koja su zrela, kapaju svak se o sebi zabavio. Neprestano se na vojsku dižu i kršćani i muslimani, a po vrhu dižu se seljaci pod komoru. Dne 9. kolovoza čulo se je i ovamo, da su austrougarski odjeli vojske stigli u Travnik i Zenicu; stoga je 128 osoba krenulo iz Fojnice u Busovaču, opet muslimani sa bijelo-crvenom, a kršćani sa plavo-bijelo-crvenom zastavom, kao i oni, što su otišli u Livno, Već isti dan zašli su zaptije opet po selima, da dižu nove vojnike, koji će ići u Klokote, da presijeku put Filipovića vojsci. Kroz ovo dana nepretano su se pronosilie po Fojnici vijesti, da će muslimani zapalili kršćanski dio varoša i počiniti grdila, pak su zato svaku skoro noć svi katolici sa ženama i djecom probdili kraj samostana, kojega su čuvali odjeli dobro oboružanih sluga sa kojim franjevcem na čelu, da ne bi muslimani što neuputna učinili i tako na sve navukli poraz. Dne 2. kolovoza pozvani su svi muktari i knezovi, da dogju Hadži Loji, glavaru ovog ustanka na dogovor. Pozvali su bili i dva franjevca, aii su ih ispričali susjedi, jer da su i tako uvijek s njima u svakom poduzeću. Neki su im prigovarali, da i od njih ima megju ustašama, ali drugi su primjetili, da to nijesu Bošnjaci, već Dalmatinci. Isti dan stigli su natrag i oni, koji su otišli u Livno, jer su bili raspušćani. Dne 13. kolovoza stiže stroga naredba od ustaškog vodstva, da svak odmah ide u Klokote šanceve praviti, pak da kršćanima i netreba oružje, već motika, kazma, iopata i slično orugje. Uz to pridolazili su iz Skoplja manji odjeli, da idu u pomoć buntovnicima, a Sarajlije dotrkivali ovamo da pomnožaju smetnju, te nitko nije znao, kuda će glavom upraviti. Dne 14. iza podne stigoše ponajžešći izaslanici ustaški, a megju njima Mehaga Pekuša. Ovaj donese pismenu naredbu, da se kuha i nosi ustaškoj vojsci kruh u Kiseljak pa ako nema za toga dosta konja, neka ljudi i žene na sebi nose u logor. Osim toga zahtijeva se, da varošani sutra, a seljaci do dva dana prispiju u Klokote, a tko se sakrije ili pobjegne, da će mu se sve muško i žensko čeljade isjeći, porobiti i zapaliti. Ove je prijetnje izaslanik i u samostanu izbrojio, da sve strah obuzeo. Gvardijan je cijelu noć proveo u kotarskom uredu, a kotarski vijećnici hodali su po varošu i svjetovoli ljude, da ne bježe od kuće i ne kriju se, a ujutro da dogju u medresu, ćuti vladine naredbe. Franjevci su kroz to po jednom brzoteči izvijestili potajnim pismom vrhovnog vojskovogju o položaju. Na 17. kolovoza stiže od njega slijedeće vlastoručno pismo gvardijanu: „Vrhovni zapovjednik c. i kr. austrijske vojske moli prečasnog gospodina Gvardijana samostana fojničkoga za tamo poznate vijesti, kako je turska vojska tamo prošla, kamo se je okrenula, uopće sve, što bi poznato bilo. Han Usunin, 16. augusta, 1878. Barun Philippović, f. z. m.“ Bojeć se većega zla dva su franjevca pozvali katolike, da pogju na vojsku, ali da se i tamo ugnu svakom otporu, već da se na lijepo predaju oslobodiocima, inače, da će Sarajlije zlo počiniti. U to ime neka ne nose oružja, već kakav alat. Žalosno se je slavila taj dan Velika Gospojina: u crkvu na pučku sv. misu došlo jedva 8 osoba, i to starih. Sva se Fojnica smutila i rasplakala, pred mrak pako narod je kojekuda glavinjao, a najviše samostanu pribjegivao, da tu zajedno izginu, ako dotješnja. U 1 sat noći stiže teklić od onih, što su otišli iza podne u Busovaču, da su Austrijanci izbili na Vladića Vrh i zarobili ih iza kratka okršaja. Ovu novost oglasi mujezin sa munare: „Vlah došo na Vladića Vrh.“ Ova vijest djelovala je porazno na domaće i strano stanovništvo muslimansko, da su stali domaći bježati u šume, a tugjini prama Kiseljaku i Kreševu, da zaklone glavu. Prvaci muslimanski opet potražiše gvardijana, ali ovaj put on ureče dogovor u svojoj kući na Bunaru i stade ih osiguravati, da neće carske čete ni kakva zla činiti, jamčeći to svojim životom. U tome strahu dočekaše i jutra, a u osvitak dana oćuti se trublja vojnička na Malkoču, brdu više Fojnice, odlanu tada svima, pak poslaše jednog katolika i jednog muslimana, da obavjeste bliže odjele, kako ovdje ne misle na otpor, već na mirnu predaju. Jedva su se ovi približili onom odjelu, što je preko Vladića Vrha obašao Šupljiku i pošao u Milodraž, da zagje s legja otpornicima, kada ih opkoliše i sa sobom povedoše. Katolika su u večer otpustili, a muslimana Mebu Gjiru odveli i kasnije u Linč otpratili, otkle se je iza okupacije sretno povratio. Dne 6. kolovoza izjutra otpočela je u Klokotima bitka, koja se je dobro čula i u Fojnicu. Iza podne, osobito kada je stiglo i spomenuto odjelenje u Milodraž, otpornici se dadoše u bijeg i prednje čete progju Kiseljak, dočim se glavna sila ondje ulogori, ne učinivši jada ni tamo ni amo. Sve se je iznenadilo dne 17. kolovoza, kada ugleda 7 prostih vojnika, koji su došli kao ophodnja iz Kiseljaka, te naravno, da dogjoše u samostan. Tu su ih lijepo dočekali, nu oni su bili silno ustravljeni, tako da se nijesu smjeli usuditi natrag povratiti. Da se ipak povrate, morali su obavijestit kotarskog predstojnika i uplivnije muslimane, krijuć i od njih pravi uzrok ovog postupka. Pred njima jedan vojnik izjavi, da su poslani od svoga zapovjedništva upitati, hoće li se oprijeti ili ne; a kad ovi rekoše svi, da neće, onda vojnici potražiše od njih dvojicu, koji će njihovo izviješće odnijeti u glavni stan, a zapravo potražiti drugu stražu, da ih ovdale otprati. I zbilja odu dvojica iz varoša s takovim pismom, a sutra dan dogje 5 ulana i odvedu vojnike natrag, inače se je bilo bojati, da bi ih putem kojekakvi bjegunci poubijali. Taj dan (18. kol.) bijaše nedjelja, te su se katotici osobitim oduševljenjem pomolili za cara oslobodioca, a da toga nijesu odveć javno isticali. Malo po malo nestajalo je i vanjske pogibelji, te su se svi podali poljskim radnjama i mirno očekivali naredbe nove vlade. Sada se je trebalo i predstaviti najbližim zastupnicima nove oblasti, pak zato dne 26. kolovoza pogje biskup, provincijal fra Nikola Krilić i gvardijan fra Bono Milišić sa dva druga franjevca kao pratioca, da predvedu varoško izaslanstvo kod prvog postajnog zapovjedništva u Kiseljaku; a kada to obaviše, franjevci krenuše u Sarajevo, da se prikažu vrhovnomu zapovjedniku, barunu Josipu Filipoviću. junački vojskovogja sutra ih dan lijepo primi i otpusti. Po tom se je prvi ovaj samostan predstavio novoj vladi. I kad te jeseni pogje velika deputacija iz Bosne u Beč zahvaliti caru osloboditelju, dva su člana iz ovog samostana tamo predstavljali bosanske franjevce. Sada nastaše i nove prilike za bosanske franjevce; te počem se obavi apostolska vizitacija, vrhovna uprava reda u Rimu pozva 1880. dvojicu iz ovog samostana, da ju izvijeste, i to: o. fra Bonu Perišića i o. fra Blaža M. Kulijera novačkog učitelja, a pošto se prvi ispriča starošću, pozva o. fra Miju Batinića, tajnika redodržave. Početkom se rujna ovi zapute i ostanu 3 mjeseca u Vječnom gradu, dajući pismeno i usmeno obavi jesti, koliko upravi reda, toliko i Propagandi. Napokon biše otpušteni kući, ali bi zaključeno, da će sami o. general reda posjetiti bosansku redodržavu, da sobom uredi nove odnošaje. I zbilja koncem lipnja god. 1882. isti o. general reda fra Bernardin stupi na bosansko tlo, gdje mu izagje u susrej tajnik redodržave kao prafioc, kojeg je sam označio, i proputovavši Bosnu od Sarajeva do Livna, drža u Fojnici kapitul i izbor novoga starešinstva. Za vječnu uspomenu toga dogagjaja stavljena je marom o. Jerke Vladića u prizemlju spomen-ploča od mramora sa slijedećim natpisom: „Memoriae Reverendissimi Patris Bernardini a Portu Romatino, Ministri Generalis totius Ordinis Minorum S. P. N, „Francisci, celebrantis Capitulum provinciale in hocee antiquissimo conventu S. Spiritus Fojnicae die 3. Augusti 1882. In tesseram grati animi posuit familia hujus conventus.“ A to bi značilo n hrvatskome prevodu: „Uspomeni prečasnog oca Bernardina iz Portoromatino, generalnog služitelja cijeloga reda manje (braće) sv. našeg oca Franje, koji je držao pokrajinsku skupštinu u ovome prastarom samostanu sv. Duha u Fojnici, dne 3. kolovoza 1882. U znak harnosti stavi obitelj ovog samostana.“ Tom prilikom bi odabran ovaj samostan zavodom novačkim i odregjeno, da se sagradi uz njega nova crkva, jer ona se bila učinila pretijesnom za ovaj puk. Ujedno otcijepljene su župe Jajce i Podmilačje, da se tu sagradi jedan samostan, a drugi u Rami, ter dvije susjedne župe Uzdol i Triješćani dodane su istomu; a time bi opet stiješnjen djelokrug samostana u Fojnici. Dodamo li tomu, da je ovdašnjem samostanu oduzeto pravo na župe Golobrdo, Rastovo i Gromiljak, jer su bile uručene nadbiskupu, opazit će se, da je to sve oklaštrilo ekonomska krila ovom manastiru. I Ipak preostavša ovdje braća nijesu smetnula s uma izgradnje nove crkve u Fojnici, jer im se stara činila pretijesna za toliku župu i odveć neugledna s vana. Pošto su pako bili nasjeli kod podizanja samostana s nevještine graditeljeve, sada su se htjeli oslonit na pravog vještaka, te pozovu graditelja Ivana Holza, da prouči zemljište oko crkve, te izrekne svoje mnijenje, a oni bijahu pripravni i posve napustili ovo mjesto, ako se ne može osigurati gradnja. Nakon temeljita izviđa graditelj savjetova, da se ovdje nastavi bez ikakve bojazni, dapače ih zamoli, da nipošto ne ostavljaju ovoga mjesta radi njegova upravo vilinskoga položaja. Samoga Holza ponudiše radnjom, nadajući se, da će on to najbolje izvesti; nu on nije mogao osobno preuzet upravu gradnje, već ponudi svoga zamjenika; ali braća biše primorana potražiti drugoga graditelja, koji će osobno nadzirati poslove, te se namjeriše na arhitekta Franju Mojsea, Dalmatinca, dugo upotrebljena kod turske vlade. Ovaj zbilja izradi nacrt vrlo ugodan oku, i stade ga izvagjati, ukopavši temelje u pročelju za 8 i više metara i udarivši zid od 2,5 metra. Dne 17. lipnja 1884. blagoslovi temelj o. fra Nikola Krilić, Zasnovana crkva imala je oblik krsta, sa drvenom kupulom, te se je svuda oslonjala na liticu, osim kod pobočnih kapelica. Proti narctu je suzio zidove, kada su na polje pomolili, na 55 cm i upotrebljavao dosta lošu ciglu. Velikom brzinom napredovala gradnja; ali kada dogje pod krov, raspukoše zidovi sa vrha do na dno, te zavlada strava i nezadovoljstvo. Ovoj svoj nesreći bili su krivi tanki zidovi i slabo gradivo. Ova je vijest preko nadbiskupa došia i do zemaljske vlade, koja brzojavno obustavi gradnju, te izasla svoje stručnjake zajedno s arhitektom Josipom Vancašem. Ovi pregledavši cijelu gradnju zaključiše, da se obore svi zidovi i povjere graditelju Vancašu, da izradi drugi nacrt i nadzire dogradnju. Sada on zasnova crkvu u romanskom stilu sa zidanom kupulom (trulom), koju on sretno 1889. dovrši. Nova crkva koli svojim veličajnim stilom, toli nježnom izratbom stoji svakako megju prvim bosanskim crkvama, a pridruživši tome njezinu ornamentiku zauzima po priznanju mnogih prvo mjesto. Pogled na njezinu vanjštinu jest nešto impozantna, a nutarnjost nešta privlačiva! Ovi nepredvigjeni troškovi, osobito pak što se je morala u isto doba podići i ogromna podzida pred crkvom, debela u temeljim 6 metara, a visoka 12 m pod nadzorom vladina vještaka Lisijevića, prisiliše ovdašnju braću, da prodaju ugarskoj vladi pa-ramentu (misnicu) kralja Matije Korvina za 6.000 forinti, što su sa Žalošću učinili; moradoše poslati najpre o. fra Jerku Barbarića, da prosi po Austriji i Češkoj, a onda o. fra Ivana Vujičića u iste zemlje, da sabiru dobrovoljne prinose. Za tu svrhu podari i zemaljska vlada 1.000 forinti; ostalo bi namireno iz prištednje o. fra Nikole Krilića, tada već upokojenog koji je u ovu svrhu i prikupljao kroz cijeli svoj život. I slijedećih se je godina (1890.-1895.) radilo oko crkve i samostana, imenito: pokrivena je crkva i samostan željeznim plehom, dovršen zvonik i neke nuzgrednje oko crkve. U samostan dovedeno je pod krov vrelo iz prolaze, a time popravljeni zdravstveni odnošaji. God. 1893.-5. nastavljene su radnje u crkvi: izvedeno je naime bojadisanje crkvene nutrine (slikar Josip Oisner), dodani drugi prozori i osigurano svetište od vlage. Slijedeće već godine nabavljeni su kod Stuflessera u Tirolu tri krasna oltara, orgulje kod Rigera u Šleskoj, dva velka zvona u Insbruku i put križa iz Beča. Dne 15. kolovoza, 1895. obavi svečanu posvetbu crkve presv. g. dr. Josip Stadler, vrhbosanski nadbiskup u prisutnosti provincijala i zastupnika svih bosanskih samostana. Neke oveće nabave, kao: zvona, oltar Gospin, orgulje i križni put podmiriše iz svoje prištednje četiri domaća franjevca, čija su imena drugdje zapisana, pak ih ne imenujemo, da ne bi povrijedili njihove redovničke čednosti, jerbo su od njih trojica još živi. Ove (1913.) je godine crkva, može se reći konačno dovršena s pripomoćju naroda: položen joj je krasni šaroviti pod od keramitnih pločica iz Hrvatske, što joj sad podaje osobiti čar. Samostan je takogjer ove godine generalno repariran: sva vanjština posve obnovljenja, ponutrica udobno preinačena, mnogo toga nanovo sagragjeno po najmodernijim zahjevima; osobita se skrb posvetila knjižici, koja je povećana (duga s muzeumom 22 metra), parketirana, proti vatri osigurana, novim postaklenim ormarima provigjena. Tako sada obnovljeni samostan čini jednaku cjelinu sa novom crkvom; te će još više začaravat oči posjetiteljima romantične Fojnice ovaj bijeli „burg“ kako mnogi nazovu ovaj samostan radi njegova ponosnog položaja. U ovim obnovljenim zdanjima dizat će se i dalje molitve naroda i molitve za narod; i nadalje će pod ovim krovom franjevci, vjerni tradicijama mukotrpnih pregja, djelovati svim srcem za Boga i svoj mili narod; i nadalje će oni biti vjerni čuvari onih svetih starina, koja su kroz krvava stoljeća znali očuvati ovom starodrevnom domu. Ovim je dovršeno opisivanje onih dogagjaja, koji su kroz 600 godina prohujili nad ovim redovničkim krovom. Dalje će se opisati kulturni rad ovosamostanske braće, kulturni radnici i tečevine, te materijalno stanje samostana.
