Sadržaj: Arač. Dugovi. Muhamedov list. Kuga. Pokrivanje zgrada. Potvore. Biskup Dragičević. Kuga i druge nevolje. Križ na groblju. Izdaci. Klevete. Bašaluk. Biskupova smrt. Biskup Dobre tić. Prvi Vladičin pohod. 0. Stjepan Trogrančić. Hadži Smailović. Popravak krova.
Razne nesreće. Iza dugih i velikih ratova, što ih je vodila Turska na sve strane u minulom stoljeću, osjeti se novčano iznemoglom, a da se oporavi, nametnu svoj raji novi danjak, zvan arač, koji su morali plaćati svi muškarci, počam od 15 do 60 godina života, a ovaj je rastao prama tečaju srebra i zlata.
Prvi se arač poče kupit u Hercegovini god. 1701. Ali je već iste godine imao fojnički gvardijan raspru s aračiijama u području svoga samostana, te na temelju svojih najvažnijih isprava dokaza, da su oni prosti od ovog nameta. Usprkos megjutim svim povlastima, nebrojenim pašinskim i kadijskim izjavama, arač se je već u drugom desetku 18. vijeka počeo redovito uplaćivati, i to spočetka po 2 dukata u zlatu na glavu, da se napune ispražnjene turske blagajne. Uzalud su se franjevci tomu opirali, sila i samovolja skršiše svaki otpor, pak su se morali i sami biskupi tomu podvrći. Uz džulus, kojim su otkupljivali slobodu službe Božje na dvoru, gdje nemaju crkava, arač je bio najteži danjak, što je odsele tistio naše samostane; jer osim što je bilo teško namaknuti novac za tolike redovnike, sluge i djecu, još je samostan bio izvržen čestom pretraživanju i uvijek u sumnji, daje koja osoba sakrivena, da su godine krivo navedene, da nije sve isplaćeno i tomu slična zanovetanja. Ne da se lako opisati, koliko su troškova uzrokovali i muke zadali prizivi na višu oblast i raspri sa aračlijama. Osim araca i vlastitih dugova, imali su fojnicki franjevci i drugih tražbina. Kasum spahija tražio je tada još 700 groša za dug Ramske braće, koja su prebjegla u Sinj, i to kao od jamaca. Parnica se je vodila kod paše, a njegov ćehaja uputi god. 1703. vjerovnika na konta Kulinića u Dalmaciji, preporučujuć istomu, da prizovne Ramske i Fojničke franjevce, te da naplati dug bilo od dužnika, bilo od njihovih jamaca, ali kamate na rečene novce u iznosu od 180.000 jaspri plaćane su spomenutom spahiji i god. 1724., dok se nije dug potpuno isplatio, a za to bosanska redodržava svečano izjavi, da pridružuje sve ramske župe ovome samostanu. I ovih godina (1703-8.) popravljan je bio samostan, a domaći muslimani tužiše da su prozori okrenuti prema njihovim kućama te njima na smetnji, što sarajevski mulla nakon osobnog izvigjenja posve opovrgnu. Ove dogradnje i razni danjci, imenito džulusi, što su godimice iznosili 200, 500, a nekada i 1000 talira na pojedinog, uvališe u dug sva tri samostana, pak biše prisiljeni pozajmiti novce od nekih muslimana uz mjesečne kamate od 10%, jernijesu mogli ni kamata podmirivati, početkom godine 1712. mnoga braća dopadoše tamnice i ostaše tu sve do mjeseca srpnja, dakle po godine, dugujući još i tada 5.000 talira. U toj se stisci fra Petar Pastirević, onodobni provincijal, uteče osobno samomu cesaru Karlu VI. za potporu, a ovaj mu doznači 400 rajnskih forinti kao milostinju, samo da ne bi ostavili bosanskih katolika, a samostane izvrgli turskome bjesnilu. Malo se megjutim pomoglo ovim cesarskim milodarom, jer su još god. 1715. i 1718. ležali ogromni dugovi na fojničkom samostanu. Na teret ovoga pade god. 1719. i ono 800 talira, koje štetova fra Ludovik Ivačić, župnik u Jajcu, braneć osobnu slobodu djevojke Lucije Barevac koju bi silom poturčili, da se nije on osobno zauzeo kod vezira pretrpivši zatvor od 72 dana, uz njega štetovaše i Travnički katolici, posrćući po sudovima i miteći uplivnije Turke. Napokon i sami veziri, kao sultanovi namjesnici, počeše uzimati u obranu franjevce. Tako god. 1720. sami vezir proglasi franjevce oslobogjene od svih danjaka, upirući se na Muhamedov list, izdan kaludjerima gore Sinaja, čiji se službeni prepis čuva i danas u Fojnici, a povlastice je u njem sadržane protegao i na bosanske franjevce, kao kršćanske monahe: pak je stoga uz ahdnamu nošen uvijek na ogled i ovaj spis, kojemu bi veziri mulla osobitu počast iskazivali, oboje cjelivajuć i na glavu stavljajuć. Iste godine zabrani isti paša crkve i samostane pregledavati, te uopće nepravdu im činiti. God. 1722. Abdullah-paša strogo zaprijeti onima, koji su franjevcima nasilja činili, a njegov nasljednik Ahmet-paša riješi ih dužnosti, da plaćaju za piće i pokretne stvari. Ipak je trebalo za koješta plaćati kod kuće. Samostanski računi iz konca g. 1723. i tečajem 1724. do rujna svjedoče, da se je izdalo ukupno 132.088 jasprica. Osim toga davano je kadiji mjesečno kao plaća 200 jaspri, a to je sve kroz 9 mjeseci iznosilo preko 200 dukata. Sreća, da su tada bile uz ovi samostan mnoge župe, koje su preko svojih požrtvovnih župnika izdašno pomagale, da ne bi ovo sve njihovo uzdanje klonulo pod teretom tolikih podavanja. Za punih deset godina (1720.-1730.), jednako su veziri i mulle oslobagjali samostan od kojekakvih nasilja i zanovetanja, ali su njihovi činovnici uvijek nešto preko zakona potraživali i nepravde činili njihovim štićenicima. Imenito teško in pade krvarina, koja se zgodi u varošu Fojnici, jer platiše 76.800 jaspri, za jelo pak pasino 16.000, što na njih porezaše domaći muslimani. Kraj svega toga ipak je kadija Abubećir izjavio nevinim gvardijana fra Petra, tužena, da je neku poturčenicu opet u vjeru primio i preko Save primetnuo.
Sada (god. 1731.) nasta još veća nevolja, jer poče u Sarajevu i Jajcu moriti kuga, a slijedeće se godine otrova cijela Bosna i mnogi narod pomrije. Fojničani se utekoše Bogu i svetim njegovim i ne pomri od kuge nego mala i velika 57 kršćanske čeljadi, a turske 1200. U manastiru se razboli fra Stjepan Begović, vikar, i on reče, kad vigje, da su se fratri pristrašili: „Ja ću umrijeti, ali u manastiru osim mene ne će niko“. I tako bi, jer on preminu, zakopan izvan manastira, na 24. srpnja primio sv. sakramente i bi pokopan pred crkvom, pod velikom zobom. Na župama pomriješe od kuge samo ova tri: fra Jero iz Kotora u Jeleču kraj Varcara, fra Petar Lašvanin u Travniku i fra Ludovik Miletić u Duvnu, služeći okužene. I u ovoj nevolji moradoše franjevci pomisliti na prekrivanje crkve i samostana. Kroz kratko vrijeme bijaše im strunuo cijelj krov. Dugo su obijali pragove turskih oblasti, dok im stiže ferman iz Carigrada po sinu Abdulah paše, a po molbi i zagovoru fra Dominika Kastelli, rodom iz Zadra, nu i potrošiše mnogo novaca, dok to dobaviše. Ovaj put upotrebiše lučevu dasku, majstore zavedoše 18. listopada, a dne o. siječnja dovršiše posao. I ova im je dozvola data pod pogodbom, da se ništa ne proširi i ne poveća, prijeteći inače, da će se sve do temelja razoriti. O tome se osvjedoči Mehmed čohadar, došav na mjesto. Nadogje u to vrijeme jedna nova nezgoda. Dne 23. svibnja 1736. poturči se Antun Lovrić, Bolo, iz Fojnice i Stevo iz Sutjeske, stadoše progoniti franjevce i katolike dotle, da se više dana nijedno kršćansko čeljade ne smjede na dvor pomoliti. Praćeni ruljom besposlenjaka, s bubnjima i sviralama hodali su po kršćanskim ulicama, psujuć i grieć, lupajuć u kuće, razbijajuć prozore i vičući: Hoćeš se poturčiti? Uz to su dodijavali i samostanu, hodajit oko njega. Slijedeće godine (1737.) bijaše i drugih nemira. Neki Memišbaša zaiska od franjevaca večeru, a kada mu je sluga donese, on ga teško rani. Osim toga fojnički kadija tuži mjesnoga gvardijana višemu sudu, da je krupno grdio i psovao nekoga muslimana. Naravno, da je sve trebalo novcem umiriti. Napokon fojnički muslimani dadoše molbu na vezira, da mogu i odsele na franjevce porezovati komore (konje, koji nose vojničke tovare), jer da su oni s njima bili u svim danjcima. Na to im ne dogje dozvola, nu sasvim tim od toga ih ne poštediše. Megjutim ih ocrniše kod mulle, da u samostanu kriju mlogo oružje i njemačke škriljake, te da misle podići u narodu bunu i svoje naoružati. Dne 14. srpnja 1737. navrati se ovamo i sarajevski mulla, vraćajuć se iz Travnika, dogje u samostan sa cijelom družinom, pregleda sve sobe u oba sprata, hodao je i po crkvi, ali srećom ne nagje ništa, u čemu bi ih okrivio, pa im i ne uze ništa. Ovdale pogje i u Kreševo, ali na putu ma stiže glas, da su „Nimci“ udarili na Ostrvicu, stoga skrenu u Sarajevo, da oprema vojsku iz mulaluka. Na čelo vojske stupi Alipaša Ećimović, ode pod Banjaluku, tu razbi generala Hild-burghausena i slavodobitan se povrati. Prva mu briga sada bijaše potegnuti na odgovornost franjevce za ovi napadaj austrijskih četa. U tu svrhu bi poslan Mehmedpašić iz Korče, da dovede sva tri gvardijana i sve što se konopom paše; ali oni davši mu mlogo jaspri oslobodiše braću, a sami s čaušima odoše u Busovaču, gdje sretoše pašu i odoše za njim u Sarajevo. Tu ih odmah baciše u tamnicu, a mlogi stadoše govoriti: Nitko ne diže Nimaca protiva nama, nego fratri. Megjutim Bog i neki prijatelji ne dadoše, da se raskopaju samostani i crkve, ko što bijahu neki naumili. Premda se nije mogla ni ova potvora dokazati, ipak uze paša mloge novce od sva tri samostana, a gvardijani pretrpiše višekrat smrtni strah, bojeći se, da ih ne posijeku. Gvardijanom je u Fojnici bio tada fra Ivan Gabrić. Jedva se nekako iskopaše franjevci iz ove bijede, kada jedne noći u studenom 1738. osvanu zaklano momče Arnauče, podvornik Eminov. Na to dogjoše pašini čauši i smjesta vrgoše u tamnicu istoga gvardijana, a s njime sve prvake kršćanske, i hdjedoše ih staviti na muke, ali obnoć skoči sve malo i veliko, stadoše vikati i plakati ispred hana (gostionice), a žene s djecom vatru naložiše i cijelu noć probdiše. Usljed ove uzbune zabrani kadija da ih muče, ali zato dadoše više jaspri. Sada izaslanik potraži od muslimana, katolika i gvardijana ubojicu, a kada oni odgovoriše, da ne znaju, tko je ubio, onda zatraži 5 kesa jaspri, ali smiri se sve na dvije. I Emin je htjeo da otalen štogod dobije, pak reče, da mu je tom prilikom uginulo 10 kesa jaspri, t.j. 5 hiljada groša. Tečajem raspre spusti na 8, zatim na 5, a najposlijc na jednu kesu (500 groša). Kada mu u sudnicu donesoše škrinju, pita ga kadija: Gdi ti je ključ od nje? On odgovori: Ostao je kod momka, koji je zaklan. Onda mu mubašir (izaslanik) izmi glavu: A kako kod diče ostavljaš toliko blago? Al kad obiše (bravu), nema u njoj ni jaspre, nego tevteri (zapisnici) i dvije nele ter i on sam priznade, da nije ništa bilo. Megjuto ćauš dade dovesti iz sindžira (lanca) Ivana Mandičina i Čoču sina Nikole Agatića, koje su držali u sindžiru kao da znadijahu za ti poso i udariše prvomu više od 300 štapa, a drugomu oko 200, kojeg videć da ne umije ni plakati, pustiše govoreći: budala je! Izajde za njih varoš (kršćanski dio), a za varoš i za gvardijana vas džemat (muslimanski dio) i dadoše čaušu 1000 groša, a Eminu 200. Pustiv djecu odoše čauši, kojih bijaše jedanest. A prvo svega toga odvede Duran Ciganin, momak Eminov, Mandu Mijata Voljkovića ženu. Mijat poče iskati ženu od Emina i na njega ode k paši u Travnik, paša ga oglobi, i zato za osvetu, po svu priliku, Eminov poso bi zaklati momče, a Ciganin i Manda oglasiše se u Splitu. Ovom doslovnom izviješću domaćega ljetopisca Lašvanina fra Nikole mi ništa ne dodajemo. Ovih godina (1738-49.) stali su opet niži činovnici smetati franjevce pri nabavi vina, pak je trebalo mnogo vezirskih naredaba izvaditi, da se puste u miru. A imao je samostan i drugih okapanja: samostanski sluge izbiše Mehmedbašu, Eminova momka i Mustafu, a neki Matoš isprebija salmom (gvozdeno jaje) jednoga muslimana, kojem se ime ne spominje. Za prvi slučaj riješeni su franjevci svake sukrivnje, a u drugom i trećem slučaju opozvali su sami tužitelji svoju optužbu i oprostili sve uvrede. Dakako da su i to postigli uz znatne novčane žrtve.
Iza ovih neugodnih vijesti dolazi i jedna utješljiva, licem na Petrovo g. 1741. posveti u Zadru nadbiskup Vinko Zmajević za Diumskog biskupa i namjesnika apostolskog u Bosni i Hercegovini fra Pavu Dragičevića, rodom iz Tješila, sela tik Fojnice. I on se je, poput mlogih svojih predšasnika, nastanio u ovom samostanu, a time obnovio Fojnici njezin stari ugled. Već slijedeće godine otpoče on pastirski pohod Fojnicom, pak ode preko Skoplja i Jajca u krajinu (Tursku Hrvatsku); a daljnih dviju godina dovršio je svoj pohod po cijeloj Bosni i Hercegovini. Koji su imali prilike zaviriti u njegove biskupske zapisnike, tvrdili su, da je on svaku i najmanju zgodu na tome putovanju zabilježio, dapače još je bio u zapisnik uvrstio i sva katolička mjesta, sela i gradove, označio sve obitelji, s brojem male i velike čeljadi; dakle podao nam potpuni popis katoličkog pučanstva one dobe. Taki smo popis župe fojničke i mi već saopćili; pak je nenaknadiva šteta, da je biskupski stan u Brestovskom sa cijelom pismohranom pao žrtvom podmetnuta požara dne 31. srpnja, 1878., u doba, kada su austrougarske ćete prelazile Savu, da nam donesu slobodu i prosvjetu. Iz ovih se bilježaka vidi, kako je to bio vanredno naobražen, revan i okretan muž, jedan od najzaslužnijih biskupa za procvat sv. vjere i crkvenoga života u Bosni, pošto je mlagje godine proveo u Dalmaciji kao učitelj i lijepih uspomena tamo ostavio, osobito u samostanu Visovcu. U ovo je doba Fojnica bila izašla na glas s nekoga fra Petra, koji se je uspješno bavio liječenjem, jer je valjda za to bio i usposobljen na kojem talijanskom sveučilištu; inače ne bi se po crkvenim propisim smio time toliko baviti. Često su puta kadije, a negda i sami bosanski paše izdavali dozvole i naredbe, da liječe muslimane imenito: Havu, Atigju, Travničanina, Skopljaka, Begića, ženu muselima banjalučkoga, Zavida Vitežanina, ženu Saliha Hadžića, Šabana i Ibrahima Šahinovića. Godine 1742. stade opet moriti kuga u Fojnici i po cijelom središtu Bosne. U ostalom mirno progje ovo ljeto, bez osobitih poteškoća. Nu zato bijaše slijedeća godina (1743.) veoma žalosna. Već 27. siječnja stiže izaslanik Gjumruk Mehmed paše, pa pregleda crkvu i samostan, te obišavši i najmanji kutić izjavi, da nema ništa prigovoriti. I sutra dan opet svagdje zaviri, ali ni ovaj put ništa protuzakonita ne nagje. Sada je trebalo, da to kadija pismeno potvrdi, ali jer on ne hdjede, otputi se 5 franjevaca s nekoliko katolika k paši u Travnik, a dvojica ostaše zatvorena u Fojnici. Dok su oni čekali, da ih paša pusti preda se, dotle Tufekčić dovede i ona dva i s njima kreševskog vikara fra Ivu Ivića, donesavši od kadije dobar izvještaj. Nu počem oni ne htješe pokazati kadijskog ilama (odluka) pašinomu haznedaru (blagajniku) da ga ne bi po čemu sakrio, a ovaj opet držao, da oni ni ovaj put nemaju dobre popratnice, ode k paši, pak i ove franjevce strpa u tamnicu. Na vijest, da je 7 franjevaca naselilo travnički zindgn (tamnicu), slete se obljižnja braća, a za njima cijeli katolički narod pred pašin dvor. Kada to paša ugleda, posla svog silih-dara (čuvar oružja) i čohadara (suknar) k njima, a oni im predadu svoju tužbu. Čim otpoče pašinska sjednica, dovedu četvoricu franjevaca pred pašu, a oni uzmu u ruke najbolje svoje isprave i kadijin ilam, te uruče sjednici. Kada se ovaj pročita, izaslanik pokuči i prvašnji istoga kadije Alićatića, veoma po njih nepovoljan. Sad paša plane od jeda i reče: Vodite ta četiri i zatvorite, a ja ću poslati iznova, da se sve izvidi, te ako se nagje i jedna čivija (drveni čavao) nova preko fermana, neka se sve obori! U ovo povjerenstvo bi imenovan kao glavar travnički kadija, a kao članovi: Bašaga, Bešlaga i onaj prvi izaslanik, te sobom ponesoše tovar lanaca, da povezu sve franjevce i one muslimane, koji i jednu dobru riječ za njih progovore. Sobom povedu i prvih 5 franjevaca, te došavši u Fojnicu, sutradan dogju u samostan i cio dan sve pretražiše. Pred ovo povjerenstvo stupi i biskup Dragičević sa svojim tajnikom fra Matom Lašvaninom, noseći isprave, s kojima su bili ovlašteni crkvu i samostan prekriti. Izaslanici pregledavši svaki zakutak, dapače i dvorište, okrenuše u doskočicu i rekoše: „Ja kamo vam popis soba i prigradaka, njihova širina i visina; a tako i od crkve?“ Oni odgovore: „Mi ne moremo biti bez soba i prigradaka, a to se u ferman ni ne meće; nego samo da nije zid od manastrira širi ili viši; a evo opet ferman, po kojem smijemo unutra, gdje stojimo, učinit što je od potrebe; a evo i džemata (mjesne Turke) upitajte.“ Oni megjutim nikoga ništa ne upitaše, osim dvojicu imama, koji nešto u prilog fratrima rekoše. Kad bi pred samu noć, povedoše sve franjevce u zatvor, pa i biskupa, a ti bijahu: fra Pavao Lozić, gvardijan fojnički, fra Andrija Ćatić, sutješki, fra Ivo Ivić, vikar kreševski, fra Mato Lašvanin, fra Nikola Lašvanin, fra Mato Kmetović, fra Bono Ramljak i fra Antun Ćurić, ter svi ostaše 5 dana u tamnici, dok odoše turski ulaci (glasnici) u Travnik i donesoše pašinu naredbu, da se puste na slobodu. Lijepo dodaje naš ljetopisac: „Ali crn obraz jasprama!“ Na taj se samo način sva tri samostana smiriše, dobivši od paše i travničkoga kadije izjave, kako su franjevci posve nevini. Šta se je tom prilikom novca potrošilo, ne zna se; a šta se je straha i muke pretrpilo, to zna sami Bog, koji je to onim mučenicima davno platio. A da bude punija čaša kušnje, sredinom ljeta bukne kuga i u samostanu, od koje pomriješe 4 svećenika, 1 klerik, 1 lajik i sedmero djece. Od ovih se jedino klerik ukopa u crkvi, svećenik pred crkvom, lajik u vrtu pod oskorušom, koja i sada opstoji, djece troje pred crkvom, troje više samostana, a jedno u Se-lakovićima, a u varošu umrije 67 čeljadi. I godina 1744. bijaše kobna po sva tri samostana. Opet je došo za vezira Ali paša Ećimović. Njegov namjesnik, zvornički paša, zovne u Sarajevo gvardijane, da odmah uplate džulus. Ovi pribojavajuć se, da im se ne će to uračunati u redovito davanje, ne htjedoše u prvi mah dati, dok vezir sam ne dogje; a on vrže u zatvor o. fra Pavu Lozića, fojničkoga gvardijana, fra Antuna Neilemovića, sarajevskog župnika i fra Miju Aljinovića, sutješkog vikara. Megjutim stiže i drugi vezirov zamjenik kao kajmakan, pa ih ni ovaj ne htjede pustiti iz zatvora, dok ne uze 1.000 groša, davši im veliku bujrultiju i obećavši, da im vezir neće uzet ni prebijene pare, te ih pušća nakon 10 dana gorka tamnovanja. Isti kajmakan odredi pregledača, da pregleda nanovo samostane, a dok ga od toga odvratiše, odoše i opet mloge jaspre. Jedva to nekako umiriše, kad evo Vilića Teskeredžića, financijalnog zakupnika, koji poče zahtijevati dozvolu, da pregleda samostanske podrume i uzme carinu na vino. Gvardijani se i njemu odupriješe, ne davši mu nikakva mita; ali zato podmitiše štokoga kod vezira. Sa svim tim vezirski namjestnik učini po volji Viliću i posla u sva tri samostana svoga pouzdanika, koji zaviri u svaki kutić i ne našavši ništa, ne uze sebi ni pare, već još usilova fojničkoga kadiju, da izda vrlo dobru svjedodžbu o njegovu izvidu. Da su tako jeftino u ovoj stvari prošli, prepisivali su franjevci osobitoj zaštiti Božjoj, kojoj su oni i vjernici bili izručili ove zgrade, čineći javne ophode kroz više dana. Slijedeće godine bili su napastovani za uvozninu na vino; ali su na temelju starih povlastica bili odbijeni svi tužitelji.
Ovoga se ljeta (1745.) pobuni cijela Hercegovina, Neretva, Rama i Skoplje rad novih nameta, a u toj su narodnoj uzbuni pravljene velike smetnje i franjevcima, pak je morao sam vezir napasnike na red pozivati i progonjene u zaštitu uzimati, a to je opet postigao krvavo stečeni novac, kako to svjedoči okružnica gvardijana o. Gabrića, izdana na sve područne župnike, u kojoj javljajući smrt neke braće, dodaje: „U isto vrime pripo-ručujemo ovu svetu kuću, koju znate i vidite, da je sa svih strana osirotila i veoma opotribila na ti način, da, ako je bratja redovnici i dobročinioci ne pomognu, odoliti neće moći.“ Ni slijedeća godina ne progje bez teške kušnje. U vrijeme je kuge ukopan nedomak Rupnovca, gdje se je tada nalazilo kršćansko groblje, o. fra Mijo Kumić i nad grobom usagjen kameniti križ po vjerskom običaju. Domaći muslimani tužiše, da im je to na smetnju, jer da im se od toga konji plaše, kada luda projahuju. Na to vezir posla svoga muselima (izaslanik) za izviditelja, i on zovnu na mešćemu (sudski ured) fojničkoga gvardijana o. fra Antuna Vučevića i vikara o. fra Nikolu Pavlovića, pročita im vezirski nalog i obadva strpa u zatvor. To bijaše izjutra, a iza podne povedavši ih sa sobom, izagje na Rupnovac, a za njim kadija Krivić i mnoštvo muslimana i kršćana. Kada vidiše naši, da kadija i od muslimana Luščić i Tero o zlu misle, počeše plakati govoreći: „Gdi ćemo se daklen kopati, kad nam ne date po našemu zakonu u našemu groblju?“ Na to se pomami kadija, poče vikati i zatvarati franjevce i kršćane, praveć taki ilam. Kad se vidiše ostali u nevolji, skoči malo i veliko i mnogi odoše k paši u Travnik. Od franjevaca ode fra Mato Lašvanin, tajnik biskupov. Megjutim prije njih stiže paši kadijski ilam; a kad oni izagjoše pred pašu, isti prosu silnu srdžbu govoreći: „Sve je laž, što ste pisali u arzohalu (tužbi); to je zloba, koju nosite protiva kadiji, zato ću poslati ljude, kojim vjerujem, i ako bude križ nanovo usagjen, gvardijanu ću doskočiti, jer mi piše kadija, da je nanovu; ako li ne bude kako kadija piše, doskočiću njemu.“ I posla travanjskoga kadiju Isaka i svoga Čohadara na poštanskim konjma, koji su uvijek letili najbržim hodom. Dogjoše po noći u Fojnicu, ali ne nagjoše kadije, buduć se na vrijeme uklonio; a jer ga je izvijestio njegov pouzdanik, što se je radilo i govorilo na vezirskom divanu, te kako su u zatvor došli fra Mato Lašvanin, o. fra Lovro Ojdanić i još 5 katolika, vrati se i on, te dogjoše pregledati križ. Za njima dogjoše svi fojnički prednjaci, megju njima i nekoliko fratarskih prijatelja, koji ne smjedoše ništa u pomoć njima reći. Tu izagje na raspru o. fra Nikola Lašvanin, tada kuštod, a protiva njemu počeše govoriti muslimani, da zemlja, gdje je križ usagjen, nije fratarska, da ondje nigda nije bilo križa; ali ga ni u tome ni u drugome ne mogoše kriva naći, jer se nagje, da je zemlja i groblje staro crkveno i da je križ od starine malo više bio i da nije na putu, kako su oni govorili. Travnički kadija sve popisa, kako je čuo i vidio. Na to dogje odgovor od paše, da dovedu k njemu gvardijana, meštra i kuhača. Gvardijan se bijaše taj isti dan vratio iz Sarajeva, gdje je bio u zatvoru, vikar pako bijaše u Travniku, da bi oslobodio zatvorene franjevce. I tako odvedoše gvardijana, o. fra Filipa Teševca, meštra i fra Franu Rajčevića, lajika. A da se je još koji oglasio u samostanu, sve bi odveli, jer su tako načinili Fojničani. Kako ih dovedoše, odmah zatvoriše gdje i one prvašnje i tu staše prva dva po 10, dva druga po 11, a gvardijan 8 dana, jer izagje smirivat i novce tražiti. A dok su tu stajali težak strah podnesoše, ne samo oni, nego i ostali, jer se je radilo o tome, da paša kojemu od fratara glavu skine. I ovom prilikom ode teško blago. Iste godine početkom rujna dogje pašin izaslanik u Fojnicu i zatvori odmah fojnićkoga gvardijana o. fra Antuna Vučevića i kreševskog o. fra Franu Tomića, te ode prvome 500 groša. Do malo zovnuše opet sva tri gvardijana u Travnik i uzeše im džulus (sam paša 1000 groša). Njegov zamjenik primjeti ipak: „Znamo, da ste šćetovali i bilo vam je dosta troška, ali dajte to sada, premda prije vremena, jer paša ima potrebu otpraviti kapidžiju (Portina izaslanika), koji mu je donio potvrdu, a više ne dajite nikomu ništa; ja ću vas odsele paziti ko sinove.“ I zbilja vezir ne uze slijedeće godine džulusa, nego samo čast (gozbu). Megjutim ode i ovaj vezir prvih dana siječnja 1747. u Carigrad, a dogje opet Ali paša Ećimović i njegov prijašnji kajmekan, koji je i do sada dosta zla nama učinio, te uze džulusa od tri samostana 1000 groša samo paši, osim tevtišleme (pregledbe) i reče, da će ih lijepo pazit i preporučit svome gospodaru, pa da se ne brinu za džulus ni dogodine. U to dne 13. travnja stiže i paša, koga su franjevci po običaju svečano dočekali i pridali mu običnu čast, na kojoj on zahvali, izdavši im lijepu bujrultiju i ne uzevši džulusa, kako je kaj mekan i obećao. Ali već u kolovozu mučke potraži novi džulus, ali ne dade, da se daje ikomu od njegove pratnje, kako je bio običaj. Kroz to je vrijeme paša sve sile uložio, da skrši premoć basa i bosanskih prvaka, koji su se opirali uvedenju novih nameta, pak su jamačno i franjevački župnici mnogo pretrpili; nu najgore je stradao o. fra Pavao Lozić, kapelan u Duvnu. Njega je tužio katolik Harnjak, da je svoju sinovku predao u Dalmaciju, jer ju je ovaj silom bio oteo i htjeo za sina vjenčati, ali ona se nekako izmače i prebjegne preko granice. O. Lozića svezana dovede na Kupres pašin Delibaša i baci a tamnicu, a dok se oslobodi, ode mu blizu 300 groša, a bratu mu pak 70. Margetićev ljetopis spominje, da je 6. svibnja g. 1749. u Fojnici umro Muhamed Čelebić, prozvan Begom, čovjek zao i klevetnik, koji je bio uzrokom, da se je oborio križ na Rupnovcu, te da su s njega mnogo šćetovali ne samo franjevci i kršćani, već i sami domaći muslimani. „On se, kaže, razbolio od čudne bolesti, na ti način, da je živ izagnjio, nit mu se mogla naći likarija; najposli iskao oprošćenje od fratara, još je govorio: „Evo ne mogu nikako umriti, jerbo me u zo čas nagovori krivio kadija, da činim i podignem tužbu na fratre za oni križ na Rupnovcu.“ I rekoše, da ga je triput zemlja izmetala i nije se čudit, jer je bio čovik od sviju opačina gori.
Megjutim umalo, da nije i opet na Veliki Četvrtak vatra sve uništila. One su iste noći neki rudari išli u svoj rudokop, kada opaziše, da se je zapalila pojata kraj crkve i samostana, nanovo pokrivena, u kojoj je spavao sluga i jedno samostansko dijete. Oni prilete, njih probude i nekako vatru pogase. U pojati je bilo dosti konja, jer su mnogi redovnici bili došli na posvetu ulja, a po tom je tu i biskup bio, kao i ono prvi put. Mjesec dana kasnije stiže muselim novoga pase i ne uze džulusa niti tevtišieme, već lijepo primi trojicu gvardijana i uze čast, rekavši: „Ako ste drugim muselimom davali džulus pašinski, ja neću ništa, a kada dogje vezir s njime vidite, kako bolje znate, ele neću, da je zulum ikomu i od koga.“ Ovog su se doba bili osilili bosanski janjičari, ter pod imenom basa stali su izvagjati svakojaka nasilja nad kršćanima obiju vjeroispovijesti, a da im sud nije mogao ništa naškoditi. Fojnički ljetopisi bilježe više nemilih dogagjaja od kojih ćemo mi samo neke spomenuti. Oko 20. kolovoza, g. 1750. pogjoše: fra Filip Teševac, fra Nikola Glavočević, samostanski vikar, zatim fra Domin lajik i dječak Tadija, da pregledaju samostanske usjeve i livade u fojničkom polju. Došavši pod Šavnik navale na njih Salibaša Šumežović, Jusuf Tekelić i Muho Mačković i stanu ih nemilice tući, a napadnuti okrenu zvat u pomoć i branit se, te jedva izmaknu i pobjegnu. Otale ode fra Nikola na Bare k vršiocima, a ona druga trojica vrate se kući. Napadači doletivši u varoš zapomažu, da su ih fratri prave zdrave isprebijali, a na njihov jauk podiže se preko 50 muslimana i podbivši oružje polete u potjeru, očitom namjerom, da tobožnje krivce na nože raznesu. Našavši na Barama samo fra Nikolu, htjednu ga na mjestu ubiti, da nije opet Šumežović rekao, kako ga nije ovaj tukao, već branio. Povedu ga ipak u zatvor, prijeteć mu neprestano, da će njega i dva druga na komade sasjeći. Pred mrak puste ga na slobodu, ali da dogje sami gvardijan i s njime se nagodi za novac. Ovaj zbilja dogje i stane nudit Eminu i Sali-baši po 20 groša, ali oni ne htješe o tom ni čuti, već franjevce osvade kod mulle, a ovaj povjeri cijelu stvar kadiji, koji drža gvardijana u zatvoru 7 dana i uze tešku globu. Početkom slijedeće godine (1751.) dogje ovaj samostan ujoš veću nepriliku. Polovicom siječnja putovali su iz Travnika u Fojnicu o. fra Ivan Gabrić, travnički župnik, fra Filip Teševac, učitelj ovdašnjih novaka i sluga Marijan. Kod jezera izmegju Viteza i Busovače sretoše Hadži Osmana Cigića, rodom iz Sarajeva, koji opazivši o. Teševca mlada i prikladna poleti za njim, da na njem izvrši protunaravni blud. Nije bilo hasne moliti ga ni preklinjat ga, a ni bježati, jer je slijepo srtao. Napokon postidnomu redovniku ne preosta drugo, do silom silu suzbiti, buduć je već bio i od drugova udaljen, pak potegavši pušku opali i na mjestu Cigića mrtva ostavi. Sada se dadu sva trojica u bijeg, i premda su stranputicom išli, zapaze ih neki Turci, pa kada nagju i Cigića mrtva, prijave to u Sarajevo i na fratre svale krivicu. Čuvši za to brat mu Hadži Sulejman Cigić razdraži sarajevske base, moleći ih, da pogju s njime i raskopaju fojnički samostan. Ali nijesu mirovali ni franjevci. Ne uzdajući se mnogo ni u tursku pravdu, ni u svoju nevinost, dadnu bratu mu 620 groša, da im on ne bude tužitelj. Paša ipak posla svog izaslanika, koji odmah sveza gvardijana Gabrića i Teševca, te ih odvede u Travnik. Nu buduć su sa sobom donijeli i kadijski ilam, kako se ne nalazi u sutbenim spisima, da su igda ikoga franjevci ubili, biše brzo pušćeni na slobodu, davši paši 1500 groša, ćehaji 250 i toliko mubaširu, a bašama i štokomu ne može se ni broj znati. Ovaj ih je nemili dogagjaj u crno zavio, a da nužni trošak namaknu, dozvolila su im kreševska braća, da i po njihovim selima sabiru dobrotvorne milodare, te su skupili u tu svrhu 815 groša, ili u jasprama računajući 193.600. Buduć je ova rasprava pozobala 3000 groša, (750 mletačkih dukata), nu pošto je nešto preko 200 sabrano u narodu: to su franjevci namakli od svoje strane 550 dukata, svota svakako velika za svoje okolnosti. Kako se je nemilo trošilo za ove uzgone, doznajemo izjednoga turski pisanog listića: neki je naime Mujaga dobro o fratrima govorio, pa jedan od vezirskih aga javlja fojničkom gvardijanu i traži za samu vijest za uzdarje jednu domaću sablju a po tome se vidi, da je za svaku malenkost svaki mogao tražiti sebi plaću i uzdarje. Zanimivo je za nas u ovo isto doba, da su znali franjevci biti u milosti kod prve domaće gospode. Evo jednog lista bosančicom pisana: „Od mene Ahmed bega Firdusa, kapetana i muselima Livanjskoga, momu prijatelju gvardijanu fojničkomu, a za tim evo kako dogje ovde fra Lovro Šimić iz Jajca i s njim za druga fra Ivan, a ovdi je bio fra Stipan Kovačević moj kmet, koi je od starine još moj stari, kako kail nisam da ga dižete niti ga ja dajem nipošto odavle pušćati, nego eto vam taj, koga ste amo poslali, toga vrzite misto Kovačevića, di ste ga bili namislili vrći, toga metnite i učinite kako vam pišem, zašto nije potribe, da se svagjamo i mrazimo na komšiluku; drugo ništa i da smo zdravo i mi i vi lutja na 26. na 1751. Pisao ja Ahmet beg Firdus kapetan i muselim livanjski u Livnu. Posli tog reče mi isti Šimić fra Lovro, da nemore bit neotišav tamoka vami, i nevidivši svarni posatvo, zato ovi ostaje, dok Kovačević nedogje otuda i dok ga ne pošaljete amo i neukinete vašega zakona. O. Kovačević megjutim nije se vratio, već se iza toga nalazi župnikom na raznim župama po Krajini. Megjutim su franjevce razne nevolje trle, koliko od strane bosanskih janjičara (basa), toliko od strane viših i nižih činovnika. Još je jednako ovaj samostan bio svratište i gostionica svih skitalica i zlikovaca; emini su i kadije iziskivali čas po čas kojekakve globe; uzimali su im arače po dvaput u godini; svi su nameti na njih tovareni; carina se tražila i na grožgje i na vino; a za svaku izmišljotinu bivali po sudu natezani hudi redovnici dotle, da je g. 1753. sami vezir sebi pridržao sve parnice, koje se budu ticale franjevaca. Pa i on htjede štogod zguliti s ovih bijednika, te kada doznade, da oni liječe Turke i nad njima mole, potegnu g. 1754. fojničkoga gvardijana, fra Bonu Benića pred svoj sud, te premda ovaj pokaza svu silu pašinskih i kadijskih dozvola, dapače i naredaba, ne hdjede vezir na njih ni pogledati, već mu uze 320 groša, t.j. 80 dukata globe, prisilivši ga, da jamči za svu svoju braću, kako neće više niko take usluge muslimanima činiti. Ovo o. Benić javi svojom okružnicom od 21. listopada t.g., koja je glasila: „Evo neki dan izlazi na sva tri manastira Pašin mubašir i štetovasmo im 320 groša i svi se poćefilismo (ujamčismo) i ja bih za sve vas ćefli, da veće neće od nas nitko ni nad kakvim Turčinom oli Turkinjom Boga molili, oli kakve likarije davati im, oli vodu blagosoviti, oli zapisati, i tako s njima nemati nikakvie poslova, ako će i muraselu doniet; jerbo paša nipošto toga ne da nama da činimo; indi bratjo, gledajte dobro, da koi unapridak toga nečini nipošto, jer bismo na muku udarili veliku; i ako tko dojde nam od Turaka za taki posao, kažite: gospodaru, to više mi činit nesmiemo, jerbo je paša jasak (zabranu) učinio, da dževapa učinit nemoremo, koi bi pristupio. I oo. pp. kad iznesosmo murasele i bujruntie na mešćemu, kojizim smo Boga molili, nehtiše ni pogledat na njia, već aman: daj jaspri i teško se tim smirismo.“ Vidi se iz cijelog ovog lista, kako nije franjevcima bilo ni otkle prave zaštite ni sažaljenja i da su svakog muslimana zvali svojim gospodarom, a oni svakome pod nogama. U isto se doba pojavi u Fojnici i ciganski aračlija, tražeći od naroda i franjevaca 300 groša. Jedva ovog odbiše, kada se g. 1755. nasuka neki Mehmedbaša, tražeći novaca i prijeteći, da će poubijati sve fratre i samoga kadiju, pa je morao vezir narediti, da se ovaki zlikovci pohvataju i k njemu pošalju. I dvije su godine kasnije (1757.) dodijavali samostanu kojakakvi nasilnici pod bašinskim imenom, te je i opet vezir morao iziati nalog, da ne diraju u franjevce. Od velikih učili su se i mali, da prave neprilike mjesnim franjevcima, imenito: muslimanski bi čobani (pastiri) utjerivali marvu za vrijeme kositbe i žetve u samostanske livade i njive, a da ih ne bi smjeli franjevci istjerati. Kako su svi činovnici nemilice gulili ovaj samostan, vidi se iz jednog ulomka samostanskih računa iz g. 1759., i to u sama 4 mjeseca. Dano je naime ukupno 33.350 jaspri. A da nije ovdje sve, doznajemo iz službenih namira. Tako baš ove godine ćehaja daje potvrdu, da je predan obični džulus, a mufetiš (povjerenik) vezirev izdao je priznanicu, da su mu tri samostana dala 880 groša, dakle 220 dukata u zlatu, za njegov trud. Nešto se više nalazi iz g. 1760., i to počamši od svibnja. Dano je dakle Turcima ukupno 267.275 jaspri. Ovo je iznosilo tada blizu 280 dukata. Uzmemo li pako u obzir, da ni tu nijesu sadržani računi od 1. siječnja do svibnja, i od srpnja do konca listopada, a po tom 7 mjeseci, onda možemo misliti, da bi ova svota posve drugačija bila, kada bi bilo ispunjeno onih 7 mjeseci. I ovako okrnjene bilješke svjedoče, da su franjevci za svašta bili globljeni i svima danjcima bili opterećeni kraj svih fermana i povlastica, koje su pri rukama imali.
Ovoga doba dogje iz Carigrada novi mulla, te ga na ime fojničkoga samostana ode vikar pozdraviti i darove mu prikazati. Prije nego li je ovaj mogao pred mullu izaći, fojnički muslimani optuže svoje franjevce, pak stoga čim ču mulla, da je on iz Fojnice, izgrdi ga na pasja kola: što im zvona zvone, što u crkvi pjevaju i glasno mole, da se čuje na javni drum, u čaršiju i čak u džamiju. Kada ga se je sit nagrdio, baci jadnika u tamnicu i drža punih 15 dana. Oslobodivši se ove, pade u drugu veću nepriliku. Iza nekoliko dana ovaj isti vikar htjede istjerati iz njive „Bare“ turska goveda, koja su bila u žito ulegla, na što muslimanska djeca odlete u varoš i tuže ga, da im je psovao vjeru i zakon. Na tu potvoru plane srdžbom sve, što se je ćabi okrećalo; tuženoga uhvate, dovedu pred kadiju i stanu zahtjevati, da mu se jezik odreže ili glava odsiječe. Nagje se ipak nekoliko umjerenih ljudi, koji su vidili, da je to sve kleveta, pak posredovaše, da presudu do sutra odgode, a obnoć zaključe, da se toli grozno ne kazni, već samo da ga istabaju, dok mu meso s nogu ne otpane. I ova okrutna osuda izvrši se sutra dan na javnom trgu, na očigled velikog mloštva muslimana i katolika, pri čem su muslimani vikali: „Neka pas krepa“, a katolici hudi, osobito pako žene, kose su gulile i plakale, moleći u nemilosrdnika milosrgje. Ovako isprebijana i osakaćena bace opet u tamnicu; kada pako dogje i gvardijan sa nekoliko braće, da mole za njega, i ove pobaca u zatvor. Preostavši redovnici u samostanu odluče i ovaj put prizvati na vezira, te nekolicina odleti trkom u Travnik i zamole vezira, da im on sudi. Vezir doznavši, da su i to na pravdi pretrpili, naredi, neka se svi puste na slobodu, a ubuduće, da se sve tužbe proti franjevcima i franjevaca proti muslimanima iznose pred njega. Iza toga Pavlovački imam (dušobrižnik muslimanski) zaišće od gvardijana, da posiječe jedan od onih orijaških brijestova, štono su okruživali samostan i crkvu, te ih zaklanjali od svačijeg pogleda i davali im čaroban izgled, pribavljajuć njihovim stanovnicima nužni mir i tišinu; Ovo je on tražio u svrhu, da od toga načini ogromnu majdansku kladu, gdje bi se kovalo gvožgje. Gvardijanu bi ta tražbina veoma neugodna, žaleći izgubiti jedno tako potrebno drvo i bojeći se, da to ne prigje u običaj, pa da se ne opustoši oni divni gaj: uljudno odvrati, da mu nije moguće dozvoliti. Imam kao prvak u varoši nagje se time uvrijegjen, jer je znao, da bi tako deblo jedva drugdje našao, a još mučnije u Pavlovac dovukao, pak učinivši vijeće s drugim muslimanima, odluči se franjevcima ljuto osvetiti. U tu svrhu optuže ih kod vezira, da su koješta u samostanu novog iznačinjali, šetališta nad varoš izveli, da gledaju u turske kuće, a da su na Selakovjćim i crkvu sagradili. Vezir željan ovakih osvada, posla 5 pašalija, koji odmah fratre povezaše i u Travnik otjeraše, gdje biše zatvoreni i držani dotle, dok ne dadoše 6.000 groša, dakle oko 1.500 dukata. Malo zatim isti pridadoše ovu tužbu i sarajevskome mulli, koji poslavši svoje ljude i osvjedočivši se o njihovoj zlobi, pismeno riješi franjevce od daljega progona. Megjutim, oni su jednako tražili zator ovoga samostana i seobu franjevaca. U toj su nakani neki kušali okužiti kršćanski dio varoša i samostan, ubacujući u njih okužene predmete i mažući kućna vrata kužnim gnjojem; a kada im i to nije pomoglo, ode njih nekoliko k veziru i bace mu ključe od sve tri džamije, jadikujuć, da ne mogu od franjevaca ovdje dulje živiti, jer su načinili preko 70 soba, pojatu za 1.000 konja, kuće za oružane ljude i tako postali nesnosni, da se ne smiju ni oni ni njihove žene na dvor pomoliti, nit mogu s mirom kod kuće kljanjati, dapače se boje, da će jedne noći svi bit na kamaru sasječeni, a njihova dobra doći u kršćanske ruke, buduć su im i tako mloga dobra nepravedno i nasilno oteta. Ćuvši vezir ove gorke jadikovke svoje braće, posla svoga pouzdanika na mjesto, da vidi, što je u stvari; a ovaj premda se je uvjerio, da je to sve bila očita laž, ipak primi njihovu tužbu, franjevce sve pozatvara u mjestu, a onda povezane kao kakve zlikovce, otjera sa sobom u Travnik, gdje ih okuje u lance i zatvori megju okuženike. Puna dva mjeseca trajala je ova parba i zatvor, nit se mogoše olale izbaviti, dok ne dadoše vezirevu blagajniku priznanicu na 5 kesa (2.500 groša) duga; a toliko su dali i svojim braniteljima, dok je paša izdao odluku, da su pravedni. Ovim tako ogromnim gubicima bila su ne samo iscrpljena sva novčana sredstva, kojim su se franjevci dosada nekako braniti od turskoga progona, nego su se još uvalili u tolike dugove, da nijesu znali, kako bi namirivali same kamate. U to je vrijeme već krov na samostanu i crkvi bio tako propao, da se nije moglo u njima za kišovite dobe stajati, pak su počeli potrebitu šimlu još god. 1759. dobavljati, kako to samostanski računi svjedoče, na popravke ni misliti nijesu smjeli bez izrične vezireve dozvole. I ova je nekako isprošena g. 1761., a za crkvu 1762. Popravci su pako istom slijedeće godine poduzeti i dovršeni, davši iskaz o drvenom gradivu, što je opet uzrok bio novom trošku i mitu, koji se ne da brojkama označiti. Ova je megjutim dogradnja dala povoda domaćim muslimanima, da nanovo optuže franjevce, kako su prekoračili granice dozvole, te je morao sami sarajevski mulla obavjestiti vezira, da je sve laž i potvora, u čemu su franjevci osvagjeni. Pribrojimo još svemu tomu godišnje džuluse, koji su redovito iznosili 1.000 groša za sva tri samostana, zatim uračunamo li ovamo dvoje arače na mnogobrojnu obitelj, a napokom da su ih i za siromašnije ili odsutne u varošu oni davali, onda moremo misliti, kako je samostan ugreznuo u dugove, kako su trebovali na sebi štediti i od zalogaja otkidali, da se tomu i priuba udovolji. To najbolje osvjetljuje okružnica gvardijana o. fra Lovre Šimića od 21. travnja 1764. na sve župnike fojničkoga samostana. Javljajući im, da će se držati redodržavna skupština u Kreševu 6. svibnja, moli: „Ako imate štogod lemozine libere (milostinje za uzdržanje svećenika) i misa, da mi pošaljete po ovomu, koji vam prikaže ovu moju knjigu, ne bi li kakogod zakrpio i moje i vaše poštenje barem ove krvave godine. Moja draga bratjo, nije potribe, da prid vami klečim i suze prolivam, koje su mi jurve oči nalile od muke. Kupio sam ove godine krvavom činom svekoliko do luga na ognjišću, a Turci neviruju, nego na veliko pitaju, i valja svaki dan brojiti, a neima se odkuda; zato kako reko, nek sam vam priporućen.“ Pa ni te giobe nijesu bile jedina nevolja one dobe. Bilo je tu i drugih: tako hranili su im ogragjivati njive i livade, hotimice su im ugonili marvu u gotovu ljetinu, zbacivali ih s konja, kad bi ih sreli na putu, dapače i usred rijeke, napokon petljali se u ženidbe katolika. I proti ovim nepravdama franjevci su se prituživali mulli i veziru, a ovi redovito izdavali oštre opomene; nu domaći se muslimani nijesu ni do sada mlogo na to obazirali, a osobito ne ovog vremena, kada je bašaluk u potpunu cvatu bio, pak su mogli pod bašinskim imenom nekažnjeno počinjati svakojaka nasilja, imenito kada bi ih vlada na oružje digla, kao što se to dogodi ljeta 1769. age, barjaktari i base poput gladnih vukova napadali su na hudu raju, grabeći sve, čega bi se dočepali. Franjevcima ne bijaše moguće ni kuda maknuti; jer su im otimali konje i skidali odjeću i obuću, pak stoga nijesu mogli ni džulusa veziru sobom predati, već to učiniše preko nekoliko svjetovnjaka. Što su činili pojedinci, to su već prije vidili od svojih pretpostavljenih. Tako dne 7. veljače 1770. uze fojnički kadija od mjesnoga gvardijana 30 groša, samo da ga kadija ne tuži mulli i ne pregleda mu crkve. Muslimani u to pronesoše glas, da su nekakovi popovi iz Moreje u Grčkoj hodali po Livnu i Hercegovini, svuda buneći narod protiva Turcima i da su se sklonili u naša tri samostana. Vezir tome povjerova i posla oštre Turke u Fojnicu, kamo dozvaše i kreševskoga gvardijana. Premda nijesu mogli naći kod njih nikakvih sumnjivih osoba, a ovaj su put i sami muslimani bili za njih jamci, poglavica pašalija reče: „Vallah! vidim tu ste pravi, ali ipak ili mi dajte 5 kesa, ili ću vas odvesti svezane u Travnik.“ Gvardijan mu odmah ponudi 500 groša, da ih dalje ne muči, ali on ne htjede o tom ni čuti, već obojicu baci u tamnicu, a kada oni prizvaše na vezira, potjera ih svezane u Travnik. Došavši u Busovaču nagode se s njime za 1.200 groša i dobiju pismenu izjavu, kako ih je prave našao. Rečena laž bila je raztrubljena po svoj Bosni, te su mlogi župnici i katolici dopali zatvora; ciglih 5 župa, kojih bilješke ne spominju, dadoše više od 3000 talira globe. Vjernici ovako orobljenih župa ušljed toga su tako osiromašili, da oni, koji su dotle i mali po 4 vola, ostali su sa 2, a koji su imali 2, bacili su plug na tavan. A bilo bi i gore, da se nijesu neki muslimani smilovali i za njih svjedočili, da su nedužni. Ni slijedeća godina (1770.) ništa nije bila sretnija po franjevce i katolike, dapače bila se je prevršila tada svaka mjera progonstva, te je mogao biskup Bogdanović pisati u Rim: „Predstoji očito uništenje ove uboge crkve Kristove.“ Megjutim je fojnički samostan imao oplakati smrt jednog od najslavnijih svojih članova. Dne 14. veljače 1773. zaklopi zauvijek oči biskup fra Marijan Dragičević. Bolujuć dulje vremena na nogama bio je dao ostavku na upravi; nu kada mu nastupnik god. 1772. umrije, morade nanovo preuzeti upravu vikarijata do izbora i posvedbe novog apostolskog vikara, premda prikovan za postelju. O njemu je mogao napisati sutješki ljetopisac o. Bono Benić, kao očevidac, ove znamenite riječi: „Ovi dobri prelat (crkveni dostojanstvenik) koliko je bio otugjen od svila i koliko je znao prostit onima, koji su ga kada uvrijedili, i koliko je ponizno hodio i rado se po siromašku odijevao, koliko li bio tih, Bože, ti znaš. Ovi mlogiem stvarma duhovniem upravi plemenito u ovomu vilaetu (pokrajini) i bi milosrdan prama ubogim. On je suzbio nasrtaj biskupa Makarskoga na Hercegovinu i Spljetskoga na Livno i Kupres.“ O njemu veli zapisnik pokojne braće, da je bio od naravi obdaren mlogim darovima, a od Boga sa više krjeposti, u crkvenom i gragjanskom pravu dosta učen, ter da je za svog dugog biskupovanja mloge velike grješnike svojim blagim postupkom i gorljivošću na pravi put izveo. Još kraće i jezgrovitije izrazi se o njemu u časti mu nasljednik i višegodišnji drug, biskup Dobretić, napisavši: „Živio je kao blaženik, a umro kao svetac bez duga i imovine.“ Pokopan je u crkvi pred oltarom Gospinim, a nad grob mu stavljena ploča s latinski natpisom, koja se sada čuva u samostanskome muzeju. Uspomena na ovoga biskupa još živi u zaštitnicima kraljestva bosanskoga, to jest: sv. Iliji i sv. Jurju, koje je on sa svećenstvom i narodom obrao, te sv. Stolici na potvrdu predložio. Osobito ga se i danas spominje rodno mu selo Tješilo, buduć još čuva njegovo misno ruho i posugje, koje je on za života nabavio.
Njegovom smrću nije prestala biti Fojnica sjedištem biskupa, buduć već dne 12. travnja r.g. stiže naimenovanje o. fra Marku Dobretiću, isluženom lektoru bogoslovja i provincijalu, mužu veoma pobožnu i učenu. Veselje, koja zavlada po cijeloj redodržavi na tu vijest, svjedokom je, da nije mogao biti bolji izbor. Radi posvedbe zaputi se u susjednu Dalmaciju. I posveti ga u Trogiru za eretrijskog biskupa dne 6. lipnja Franjo Luka Garanjin, spljetski nadbiskup. Na povratku ga sjajno dočekaše malobraćani u Sinju, otkle je izdao prvu okružnicu na svećenstvo i puk svoga vikarijata. Došavši u Livno otpoče pastirski pohod, te nastavi preko Duvna i Hercegovine. Kada stiže u Posušje, osmalinske oblasti obijediše franjevce, da se okupljaju i o izdaji snuju, ter sami kreševski samostan štetova radi toga 100 dukata. On megjutim proslijedi svoj pohod, pak je već u veljači slijedeće godine mogao javiti sv. Stolici, da je obašao cijeli svoj vikarijat uzduš i poprijeko, te krizmao 13.175 čeljadi; a počem tada nije ni bilo u Bosni i Hercegovini više od 66.895 katolika, to je svaki 6. katolik dobio sv. potvrdu, i svi su mogli viditi svoga natpastira. Nu kada je došao u Travnik, diže se od Turaka na njega graja, da kuje nove zakone i narod okreće na rusku stranu, pa zato potraže ili hiljadu dukata ili njegovu glavu. Sada on ne mogne prebjeći u samostan, već se vrne u planinu, u rodno svoje mjesto Dobretiće, i ne pomoliše na bio dan, dok se nije vezir promjenio.“ Megjutim su franjevci u Fojnici sagradili veliku pojatu u Docu kraj Rupa, unutra ju i sdvora pokaldrmali, nanovo doveli vodu pred „gornju štalu“, popodili gornji sprat u samostanu i pošišetili odličnije sobe. Osim toga poljepšaše i koješta okolo samostana, imenito nanovo se načini gornje šetalo, pritresoše zidovi i svi putevi biše posuti pržinom, a to sve za gvardijanstva (1772-5.) o. fra Antuna Lepana, htijući valjda učinit i biskupima ugodnijim ovaj zabitni samostan. Ipak je u isto doba trebalo misliti i na ogromne danjke, globe i mita. To se najbolje vidi iz okružnice gvardijana fra Petra Rajića od 26. studenog 1775., gdje piše župnicim: „Bratjo poljubljena, nemojte se zaboraviti ove sv. kuće. Znam, da nastojite bolje od mene, ali ne znate, kako sada stoji. Pomislite, da sam u 9 miseci dao 3 džulusa, 6 večera, izvan groša i tolikih šteta, koje smo imali, i izvan kućnoga harča (troška), koji je neizkazan na niki način govoreći. Dakle, bratjo, pomozite ili sada ili ikad, jer kako se govori, čini mi se, da ću do misec dana dat i četvrti.“ U samostonskom se arkivu nalazi baš iz one godine popis arača, koji je iznosio 88 dukata ove godine, osim trostruka džulusa i drugih nameta. Samostanska pak obitelj brojila je 41 osobu, koje je trebalo hraniti i odijevati, a jedini prihodi bile su župe, dakle dobrovoljni prinosi, o kojima su i župnici životarili. Možemo misliti, da su katolici rado i od usta otkidali, samo da im ostanu uzgor ova jedina zaklonišća njihovih duhovnih vogja i pastira. Od drugud znamo, da su jednako sipale potvore i objede na hude franjevce. Tako biše potvoreni g. 1777. u nekoj teškoj stvari, ali pašin ćehaja iza duge i pomnjive istrage nije pri njima našao ni osjena od kakve krivice, ter im je izdao lijepu svjedodžbu i naredbu, da nitko u njih ne dira; to isto učini i vezir slijedeće godine, naglasivši, da je to sve zloba i potvora od strane naših protivnika. Ovomu svemu pridogje i borba s grčko-istočnim vladikom. Došavši god. 1777. biskup Dobretić u Mostar, tuži ga mjesni vladika, da krši carsku zabranu i preuzima njegovu vlast nad katolicima. Turci saslušaju obojicu, i tužitelja odbiju, ali uzmu 543 groša od fojničkoga gvardijana, kojemu dade u pomoć su-tješki samostan 200 groša. Iste godine neka muslimanska djevojka iz Skoplja pobježe s jednim Dalmatincem na mletačko zemljište. Mustaj paša Skopljak, svali i ovu krivnju na franjevce, ter poruči Voljičkom župniku, fra Petru Škulji, koji je tada služio cijelo Skoplje, da mirno sjedi kod kuće, da bi ga lakše uhitio i objesio; a ovaj ne nadajuć se otate nikakvu dobru, pobjegne u Posavinu, za što paša optuži sva tri gvardijana, zahtjevajuć, da se odmah objese. Srećom i ovo miti na 16 dana njihova zatvora i 900 groša globe. Curu megjutim mletačke oblasti vrate natrag, a Turci pogube četvericu katolika i jednu ženu, a okolnim seljacima uzmu 800 groša. Isti su megjutim muslimani poslije priznavali, da su katotici pravi pogubljeni, te pripovijedali, kako su se mirno vladali na stratišću i lijepo se Bogu molili. Osim toga su u god. 1778. dali za ciglih 12 mjeseci četiri džulusa.
I slijedećih su godina imali franjevci odbijati navale hercegovačkih vladika; a uvijek je trebavalo takove raspre svršavati mitom. Jedva g. 1784. izagje dobar carski ferman, kojim su izrično odbijeni od uprave latinske raje, a usput im potvr-gjene i druge povlastice. Ali ove godine preminu dne 8. siječnja i biskup fra Marko Dobretić, u 77. godini zaslužna i mukotrpna života. O njemu napisa sutješki ljetopisac: „Ovi biskup dosta dobrih stvari naredi po župama i lijepo vlada svojim pukom za korist spasenja duša. Ovi prelat vrlo ponizne aljine jest nosio i tuniku redovničku uviek i u viziti jest nosio na goloj koži. I u testamentu (oporuci) od ono malo plaće, što mu je godimice sv. skup (Propaganda) slao, jest ostavio za dušu u svaki manastir po 23 cekina mletačka, da mu se rekne toliko misa. Ostavio ubogim dosta lemozine, s provincijom liepo i u miru živio, sv. apostolski stol pošteno i naučno obavišćivao, red i provinciju ljubio.“ O. fra Mato Kristićević o njemu veli, da je bio slavni biskup i veoma gorljiv, pun ljubavi prama Bogu i za spas duša. Nad njegovom grobnicom u crkvi bio je postavljen slijedeći natpis, koji se sada nalazi u samostanskom muzeju: Marcus Dobreta Episcopus Eretrianensis et Vicarius Apostolicus hic jacet, quem extulit virtus et mors depressit die 9. jan. 1784. Ovih su godina slabo šta zabilježili i domaći ljetopisci, buduć je g. 1782. buknula „velika kuga“, pak se svak sobom zabavio. Samo znamo, da su se franjevci najviše trsili, da skinu sa sebe arače, koji su im krv isisavali. Napokon im pogje za rukom dobaviti sultanov ferman, kojim biše oslobogjeni od ovog danjka; ali je trebovalo za svaki njihov stan napraviti vjerodostojan prepis i poslat ga na svakog župnika, da se mogu njime poslužiti. Ali i to je uzrokovalo mlogo truda i troška, jer je trebovalo po fermanu izvaditi vezirevu bujrultiju, po ovoj mullinu ućum muraselu, a po ovoj kadijinu. Vezir Aduliah paša Tefterdarević, rodom iz Sarajeva, zbilja uvaži rečeni ferman, nu ne tako sarajevski mulla i bosanske kadije, već, kako zgodno primjeti ljetopisac, „gledeć u ćitab, premećuć tespije i gladeć brade: fratre pomalo i priko fermana šćipaju.“ Ušljed nekih nutarnjih trvenja u redodržavi, sv. Stolica uze stvar u svoje ruke, te naimenova dne 14. kolovoza 1785. apostolskim posjetiteljem fra Stjepana Trogrančića Čivu, rodom Fojničanina, da on opet red uvede. U tu svrhu uze ovaj dvojicu odličnijih otaca, da mu pomognu obaviti posjet. On je sobom pohodio samostane, držao izborne skupštine i stavio kojekakve uretbe u njima, koje je sv. Stolica odobrila i njega pohvalila, davši mu naslov generalnoga definitora. Time je pako bila odlikovana ova redovnička općina. Tečajem ove godine uzeta su četiri džulusa, a da se i ne spominju obične globe i tereti. Kraj svih fermana stade ih 1787. uznemirivati Hadži Smail Aračlija. Ovaj došavši u Visoko zovnu sutješkoga gvardijana fra Marka Tablu, pak svezavši ga, potjera ga pješe bez Čizama do Bukova, a ondje ga baci na konja do u Fojnicu. Tu s kadijinom muraselom dobavi i fojničkoga gvardijana, pa i njega svezana u habitu svede na Rupnovac, a odanle na konju dogna u Kreševo. S ovim svojim sužnjima u ponoći banu u tamošnji samostan, čineći strašnu silu i zorbu, dok mu ne dadoše 1200 groša.
Slijedeće godine (1788.) plane rat megju Turskom i Austrijom na hrvatskoj granici, pa i zato su morali katolici i franjevci na sve strane trpiti mloge štete, jerbo je globio svaki ćoso, koji je samo htjeo. Stoga ovih godina nije bilo ni promjene, već su ovi kojekuda bježali i svake se sumnje pribojavali. Istom god. 1790. upotrebe priliku, kada se o Duhovima u Fojnicu sabire silni narod svih domaćih vjeroispovjesti, pak se usput i oni sakupe, kao kradom, da obave glavnu skupštinu i provedu izbore novoga starešinstva, a da nijesu mogli Turci ni pomisliti, šta kane učiniti. Megjutim je i god. 1789. spomenuti Smail aračlija natjerao franjevce na ogromne štete radi tobože neplaćena arača; a ni drugi činovnici nijesu mirovali. U svibnju globe i harča, koga učinismo sva tri gvardijana u Travniku za 50 dana, u vrime dave (tužbe) Adži Smailove iz Kreševa, izim arača za Bećir paše. Dakle što uze kapija, Što dadosmo Karasaliju kadiji, eminu fojničkom, momku Kolanijinu, Miralempaši, Adži Popari, jednom poturčeniku, koji mlogo od Adži Tomića govori i za utišat stvar, da nezajde na gore. Na nas, momke, konje, sahije (listonoše), jasakčije (stražari) itd. ode u sve 1245 groša; ovo razbiv na troje, svakoga zapade. A počem od drugud znamo, da su 4 groša iznosila jedan dukat u zlatu, to je ukupni iznos od same ove godine sačinjavao ogromnu svotu od 744 zlatna dukata, svota svakako pregolema i za današnje okolnosti, koju je trebalo smoći oli iz boka oli iz oka.To je pako svima, osobito gvardijanima, ogorčavalo dane i noći. Ni slijedeće godine nijesu jeftinije prolazile, te kao što primjećuje kreševski ljetopisac: „nije gotovo bilo dana, kad nisu fratri što kadiji, što eminu, što ćosama davali.“ A na drugome mjestu isti zapisa: „Svaki balija (seljak muslimske vjere) bio gotov vezir, paša, zabit, kadija, mulla, vojnik, svečev sin.“ Megjutim je pridošla i stara obična neprilika. Krov na crkvi i samostanu dotle je propao, da su se sami zidovi na šest mjesta počeli osipati, pnjeteć potpunim rasulom. Uzalud su franjevci molili vezira, da im izda dozvolu; on im je svakiput krko odgovarao: „Nesamo da ne dam, već kad bi bilo na moju i druga bi dva sa zemljom sravnio.“ U toj stisci obrati se ukupno redodržavno starešinstvo na Propagandu u Rim, te orisavši jadno stanje ovih zgrada, zamoli da bi se sama sv. Stolica za ferman pobrinula, a oni da bi poslali jednog redovnika u Beč, drugoga u Carigrad, da stvar obrazloži i pospješi, premda nijesu znali, otkud bi im putne troškove priskrbili. Iza dvije godine uzaludna očekivanja, poslaše u Carigrad o. fra Matu Ivekića, vješta tur-skome jeziku i postupku, koji duge 2 godine provede obijajući pragove Portinih ureda i poslaničkih palača, dok je izvadio ferman, kojim se bosanski franjevci rješavaju državnih danjaka i proglašuju slobodnim svoje zgrade popraviti, istaknuvši, da su oni pod zaštitom evropskih velevlasti. Nu buduć nije u toj sultanovoj povelji izričito spomenut fojnički samostan, ne htjede vezir ni čuti o kakvim popravcima ili prekrivanju, a na taj način cijeli trošak i trud odoše uzalud. Napokon odvaži se samostanski vikar fra Ivan Mirčeta, rodom Dalmatinac iz Gomilica u Kaštelima, te potrošivši 1000 groša isprosi od vezira povoljno izvješće, a na temelju ovoga dobavi novi ferman, da se popravi nesamo krov, već i zid crkveni, pod običnim uslovom: da ništa ne bude ni šire, ni više, ni dulje, nego li je do sada. U tu svrhu najprije vezir, onda muila i mjesni kadija svaki za se premjerio obe zgrade u visinu i širinu, dok su dozvolili, da se preduzmu nužni popravci. Napokon trebalo je na ruku uzeti i domaće muslimane, davši im prikladne darove, a onaj dan, kada su namjeravali obarati stari krov, pozovu ih na gozbu. U opredijeljeno vrijeme dogju svi pozvanici osim kadije, koji poruči, da se nitko nije usudio oboriti prve daske, dok on to ne učini, a on opet da neće doći, dok mu se lijepo ne plati. Očevidac nam živo opisa ovaj prizor: ,,Jela su, veli, bila sva gotova, sofra metnuta, ada nije falilo ni slana ni masna.“ Turci posjedali, pak samo čekaju, da se unesu jestbine; ali kadije što nije da nije. Poruke su tkale doli gori, čas tamo, čas amo, ali kadija zadro na veliko. Napokon se gvardijan s kadijom nagodi za 1000 groša, a on slavodobitno izagje, opori jednu dasku, primi ugovoreni novac, opra ruke i sjede za gotovu tolu, ne stideć se ni najmanje, da je ovako na razbojničku ucijenio svoje častioce. Ovo se dogodi dne 31. svibnja god. 1798., a cijeli se posao dovrši dne 30. listopada iste godine. Iz spomenice Mirčetine, koju on uzida viš glavnih crkvenih vrata, doznajemo, da su izmjenjeni do temelja svi crkveni zidovi osim lijeve strane, u crkvi izgragjeno pjevalište, načinjeni oltari, a crkva kradomice podignuta u visinu za 2 aršina. Sedra se je 5 tjedna kopala na Banji kod potoka i dato barjaktaru Čiščiću 310 groša, kao vlasniku zemljišta. Utrošillo se je 20.000 komada šimle, 200 tovara kreča, 35 volova, 700 komada sitne stoke i 6.000 groša, ne računajuć ovamo žito, sir, maslo, vino, rakiju i druge stvari. Pri tom bilo je 20 majstora od Sarajeva, 10 od Livna, 10 od Jajca i drugih iz različitih mjesta, svega 90, a nekad i po stotinu. Ovoga ljeta se pojavi i kuga u varošu, te se bijahu svi poplašili; jesen bila kišovita, a uz to bilo smutnje po svijetu. Upravu i nadzor vodio je o. Mirčeta, gvardijanom bio fra Franjo Vučević. Spomenica osobito hvali varošane i varoške, jer su svi pomagali i posluživali. Poslije svega su dogotovljena glavna crkvena vrata, a sadrene stupove i pragove donesoše fojničani u 4 sata noći, dočim su im žene putem svijetlile. Donesavši ih pred crkvu svi od milinja zaplakaše, a bilo je tu oko 400 duša. Za cijele radnje nit se tko ubi, nit razboli. Sada opet naklopiše carski službenici, da to sve premjere, pregledaju i posvjedoče, kako je po fermanu izvedeno, a nanovo je trebalo plaćati pristojbe i putne troškove, dijeliti darove i mititi na sve strane, pak su daleko više iznosile ove svote, nego li je potrošeno na gragju i graditelje. Za vječitu uspomenu bila je uzidana nad vratima lijepo izragjena spomen ploča, koja je sada pohranjena u samostanskom muzeju. Na njoj je ovaj natpis: Sultan Selim III. indulsit. Fres Min. Obs. populusque Ecclam Contumque S. Spus Fojnizae A. D. 1798 repararunt. U isto su se doba zbivale i druge neprilike, koje su mlogu suzu istisnule onim hudim patnicima. God. 1796. dogje jedan svećenik u selo Orahovo, da u kući nekoga Andrije sv. misu govovi, a Mehmed Muhidović navede mubašira, koji rastjera puk i franjevca. Andrija, ne budući lijen, isprebija nasilnika, ali za to štetova 750 groša, samostan pako 250. Neka poturčenica Atigja tuži fojničke franjevce veziru, da su joj sakrili sestru Fatimu, koja je služila u kući Dervišbega Teskeredžića u Travniku, imenito nekog fra Marijana i fra Angjela, te su ovi dosti muke vidili, dok se opravdali. Još teže osvadi fojničke franjevce Alibaša Zrno, handžija u Klokotima. Ovaj se naime bijaše oženio katolikinjom, koju je silom poturčio i vjenčao, a ova opet, uhvativši zgodnu priliku, pobježe, da joj se je zauvijek trag zameo. I ova je krivica imala pasti na stare grješnike, i on bane pred samostan, tražeći svoj harem. Uzalud su se franjevci pravdali i dokazivali, da niti znadu niti su mogli znati za bijeg njegove bule. Alibaša ostane pri svojoj i tuži ih najpre jednom, pak drugom veziru. Parba svaki put ispade dobro po franjevce, ali uvijek i štetovaše mlogi novac. On je često parbu podgrijavao i dvije godine stajao u Fojnici, da ih može lakše uznemirivati, u čem su ga poučavali stari fratarski protivnici. Dosjeti se napokon neki gvardijan i jedno ga jutro potraži u džematu, pa mu reče, da je svu noć o njemu sanjao i s njime se pobratio. Čuvši to Alibaša raskrili ruke i njega izljubi, na što zabaci raspru i mirno se vrati kući, da više nigda stvari ne ponovi. Suvremeni samostanski računi svjedoče, da je u toj samoj uzgoni potrošeno 8.000 groša, dakle oko 2.000 dukata. Dodamo li tomu, da je radi klerika Pecikovića štetovao samostan 4.041 groš i 150 jaspri, onda smo približno sve iscrpili, što je samo pusta novca potrošeno u ovo žalosno doba, a sve braneći sebe, katolike i ovo jedino utočišće progonjenih. Kako su mlogi siromašni katolici bili u službi bogatijih muslimana, a neki kršćani kao pribjeglice stali nadolaziti ovamo, počeli su otimati katoličke djevojke sebi za žene. Kada ih župnici nijesu htjeli vjenčavat, osobito nepoznate osobe, oni su se utekli svojim gospodarima i tužili svoje pastire. Nije bilo župe, da se nijesu muslimani u to miješali, provodeći silna nasilja nad ovim bijednim patnicima.
Povjesni dogagjaji ovoga (XVIII.) vijeka, premda trkimice izloženi, odaju nam i nutarnje odnošaje koliko ovoga samostana, toliko i samih katolika, koji su uvijek držali uprt pogled u ovu tvrdu hrid, da ne bi utonuli u valove očajnosti te se iznevjerili Krstu. Ponajprije opažamo, da je bio veoma cijenjen redovnički život kod braće i puka, pa stoga je i bio samostan prepun redovnicima. Nije bila nikakva rijetkost, da bi u onoj špilji stanovalo po 20-25 svećenika i klerika, a po 5-7 braće lajika, osim pripravnika; pak su stoga polovicom ovoga stoljeća morali smanjiti za cijelu redodržavu broj novaka na cigla četiri, i to tako, da redom dogju iz jednog samostana dva dječaka u red, a iz druga dva godimice po jedan; a ove je opet imalo probrati posebno povjerenstvo, sastavljeno od najstarijih samostanskih vijećnika, koji bi morali prisustvovati ispitima, te onda najbolje gjake predložiti provincijalu za novicijat. Svaki je samostan imao takomu odabraniku providiti habit, plašt, dvije tunike, dvoje dimije, pokrivku i prostirku, a novaštvo bi ondje ovršili, gdje bi o. provincijal odredio. Naravno, da bi drugi svi bili otpušteni kući, da tamo pomažu kod svojih župnika pri službi Božjoj i kao pučki učitelji, u koliko im bude moguće. I primanje je dječaka u samostan povjereno bilo samostanskom vijeću, a zabranjeno bilo pojedinoj braći takove po miloj volji u samostane slati, ne dobivši za to privole. Osim toga je zabranjeno bilo upotrebljavat u služinske poslove ove pripravnike, a pogotovu klerike, da se mogu bolje posvetiti knjizi i nauci. Po svemu se vidi, da je i narod veoma rado svoju djecu slao u redovnike, i to smatrao najvećom blagodati. Usljed vanrednih okolnosti u Bosni, gdje je trebalo na svakome koraku napojnice davati i neke osobne potrebice podmirivati, u ovome se je stoljeću stao zajednički život raslabljivati i pojedini redovnici u to ime dobivali od samostana godimice po 2, a zatim i po 3 dukata. Ova, ma i neznatna potpora, imala je stajati u rukama gvardijana, pod prijetnjom zadržana grijeha. Pokušalo se je bilo g. 1762., da se i ove prištednje ukinu i pomiješaju s općom imovinom, ali se je brzo povratilo na staro. Kako su one prištedne bile neznatne, dokazom je, da ni najveća privatna imovina nije prolazila 6 dukata toliko su svi bili ljubitelji uboštva. Gvardijani su i sada nabavljali iz općine svima obuću, kabanice, čizme, čorape, čakšire, dolame i velike ćurke, a kada bi koji polazio na župu, osobito prvu put, dobio bi potpunu opremu. Zajednička odjeća stajala je u posebnoj sobi, zvana komunita. Ipak su se mlogi pojedinci strogo držali sv. pravila, čemu su nam dokazom sami biskupi, koji se ističu kao uzori dobra redovnika, jer su umirali „bez gotovine“, uboški se noseći i vunenom se košuljom služeć „po goloj koži“. Po gotovu toga je bilo kod drugih prostih redovnika, i okolnost, da su muslimani dovodili svoje bolesnike do franjevaca ili ove do svojih patnika, svjedokom je, da su i kod inovjeraca smatrani bili kao ljudi veoma krjeposni i pobožni. Divno je i danas pogledati u domaće zapisnike prihoda, i viditi kako su župnici slali u samostan cijelu svoju prištednju, da se namire nebrojene štete i tražbine, te kako su oni to iz najudaljenijih župa i u tolikoj svoti dostavljali, da se mi snebivamo. Slavonska župa Čuntić, a napose fra Petar Pastirević, veoma ugledni redovnik, potpomagali su ovaj samostan, da ne ugrezne u dugove. Našao bi se i po koji vanredni dobrotvor, ali su im prešućena imena, valjda na njihovu želju i zahtjev, da im bude obilatija plaća u nebu. I puk je radosno svoje prinose darivao u tako plemenite svrhe, da se njihovi svećenici lakše riješe zatvora i svakojaka progonstva. Ovoga vijeka malo je knjiga u samostanu napisano, ali su tim više bile starije pretiskivane, osobito one Margetića, koje su doprle i u čobanske kolibe i u varoške potleušice, nijeteći u srcim onih vatrenih katolika žar nehinjene pobožnosti i strogoga ćudoregja. Koliko su bili bosanski katolici oduševljeni za svoju sv. vjeru, neka svjedoče ovi dogagjaji: Oko god. 1719. fra Ludovik Ivačić, župnik Jajački, vjenča Luciju Barevac za nekoga katolika. Buduć je ista slovila kao vanredna ljepotica, htjednu ju muslimani preoteti, pak pozovu župnika i djevojku na sud pred kadiju, pak onog odmah pritvore, a ovu predadu muslimankama, da je prevjere. Nu kada se ona tomu oprije, stanu ju zlostavljati, pa ne mogavši ni tako ništa postići, nakon 4 dana odvedu ju u Travnik, a župnika i šestericu katolika okuju u gvožgje. Iza 72 dana svakojakih patnja biše pušteni na slobodu, uzevši im 830 talira. Kašnje pribježe fra Ludovik Ivačić u Mletke i tu objelodani ovaj nemili dogagjaj, iz kojeg i mi ovo crpismo. Drugi slučaj zbio se u Fojnici god. 1743. pred očima biskupa Dragičevića. Neki se Hasan Skender namjeri na drven križ sa raspelom, te ga iz mržnje baci u zahod, pa zovne nekoliko katolika i Martina Čolića, da mu očiste zahod. Čim ovi počeše obavljati posao, saberu se Hasanova i susjedna muslimanska djeca, da uzmu na rug kršćane, kada se namjere na križ. Prvi ga opazi Martin i zgroziv se stade ga čistiti, a kada se oni mališi počeše tomu smijati, reče im odvažno: „Smijite se, smijite! jeste veliko junaštvo učinili, što ste mog i svog Stvoritelja ovako pogrdili“. U to doleti i Hasan, pak poviče: „Što se čudiš, što li se ljutiš? Sad treba da stoji tu“. Na to poleti k Martinu, da ga obori i otme mu križ, a ovaj desiv se brži, poljubi križ i pobježe s njime kući. Malo sati iza toga Hasan se razboli i stade se valjati po onom istom zahodu, te se pregršćem zasipat izmetinama. Ukućani ga uvuku u kuću i zatvore, a on stane žderati svoju nečist. Mučivši se tako tri dana najpošlje ispusti dušu, pokazujući i mrtav znakove Božje osvete, jer je pocrnio i tako oteščao, da je svakome bilo za čudo. Ovaj križ biskup uze sebi, a Martinu dade drugi daleko dragocjeniji.Ovakovih dogagjaja mogli bi silu navesti, osobito glede otmice žena i djevojaka; ali i ovo dovoljno osvjetljuje njihovu stalnost u vjeri.
Što se napose tiče Fojnice, moramo primjetiti glede crkve, da joj je i sada bilo dosta kukavno lice s vana, ali je unutra bila po mogućnosti ukrašena. Po cijeloj su crkvi bile grobnice, u koje su uz redovnike pokopavani i neki svjetovnjaci. Samo koji bi umrli od kuge, sahranjivani su izvan crkve. Najvećim su sjajem slavili Duhove, jer su od davnina crkva i samostan stavljeni pod zaštitu Duha Svetoga. Samo je mjesto izabralo sv. Antuna opata sa svog obranitelja proti bolesti ognja (tiphus), koji je dotle često harao u varoši. Kako je pako i kuga mlogoput ovda harala, uticali bi se sv. Roku i sv. Sebastijanu, pak su g. 1784. dali od zavjeta naslikati na platnu Gospu i ove Božje ugodnike u gornjem dijelu, a u donjem jednog franjevca i više osoba muških i ženskih, kako se mole ovim svecima, sa natpisom latinskim: „Votum vovit Domino“. Ova velika slika, koja je sada pohranjena u samos. muzeju, ima osobitu vrijednost povjesnu, jer su na njoj slikane osobe u onovremenoj bosanskoj narodnoj nošnji, koja je sada u ovome kraju posve izumrla. Do nedavno su slavili dan sv. Roka svečanom sv. misom i propovijegju; a uz to su opet kovači svetkovali blagdan presv. Imena Isusova; drvodjelci sv. Josipa. A kako je bila uvijek mnogobrojna redovnička obitelj, to su sv. časovi svečano moljeni, a čestoput i pjevani, buduć su bile česte i crkvene i franjevačkog reda svetkovine, kojima bi prisustvovali i mjesni katolici, te se takim prilikama ispovijedali i pričešćivali. Baš iz ove dobe imamo dosta pjevnika, dokaz, da se tu uvijek nalazilo ljubitelja crkvenoga pijeva, izučenih ponajviše u Italiji. Samostan je ostao i tečajem ovoga stoljeća najvažnijom točkom bosanske redodržave radi svog arkiva, radi stolovanja dvojice apostolskih vikara i mnogih provincijala, te boravka najuplivnijih redovnika, koji se istakoše ne samo redovničkim životom, već i učenošću i okretnošću u ono tužno doba. Hrana ove samostanske obitelji za cijeloga ovoga stoljeća, kako se vidi iz zapisnika rashoda, bila je vrlo jednostavna: pšenica, meso ovčje i kozje, rijetko pak govedije i krmetije, zatim su sir, maslo, jaja i riba bile glavne sastojine njihova obroka, a od vanjskih proizvoda jedino ulje i pirinč (riža). Malo su trošili kave i sladora. Vino su dobavljali iz Neretve, sitnu marvu, kao i sir i maslo dobivali su sa župa: Skoplje, Rama, Kupres, Duvno i Livno; a što im ne bi doteklo, kupovali su iz župničkih prinosa, dobrovoljne milostinje u crkvi, misnih pristojba i prodanih koža. Odveć su bili neznatni kućni troškovi, napram globama i mitima, iznimivši jedino vino, ribu i ulje. Stedili su dakle veoma od sebe, da izmognu više žrtvovati za otkup vjerske slobode. Franjevci su pred vezira i mullu izlazili u potpunoj redovničkoj odjeći, ali na putu, u župničkim stanovima bili su kao kakvi kršćanski trgovčići ili odličniji seljaci. Odijelo im je bilo: gunj, ječerma i koparan, čohane čaksire i pas, na glavi kapa i pamra, sve mrke boje, kao i u ostale raje; a na nogama jemenije ili čizme. Župnički su stanovi obično bili na begovskom zemljištu, te su njihove kuće uvijek bile otvorene njihovim zemlje-gospo-darima, kojima bi u znak vlasništva o Uskrsu davali po koju stotinu jaja, a čestoput noćište, jelo i pilo, kada bi imsesvidilo; ali bi kod istih našli zaštitu, koliko za se, toliko i za kmete. Mlogi su se siromašniji muslimani prozvali bašama i pod tim bi nazivom počinjali kojekakva nasilja, tražili i od franjevaca napojnicu, činili im štete, zbacivali ih s konja, te i po koji udarac zadali, a da se ne bi smjelo za to nigdje potužiti; riječju: bašaluk je bio doba pravog bezvlagja (anarhije), a time i svakojake sile i nepravde. Pod ovakom neuregjenom i samovoljnom upravom prešli su franjevci i katolici u XIX. vijek.
