Kad skreneš s glavne ceste Sarajevo–Travnik uz rijeku Fojnicu, vodi te put izmegju zelenih brda, koja se postepeno uzdižu do gora, dok ti se napokon na mostu Alaupovki otvori pred očima pitoma, prava alpinska, dolina, opkoljena visokim planinama. Prvo, što ti za oči zapne, jest veliki franjevački samostan sa divnom crkvom. To se kao bijeli labud odrazuje od zeleni, što odasvud okružuje; a kao smjeli soko stoji na strmenoj hridi. Kraljevski je upravo položaj ovog bijelog dvora, koji impozantno gospoduje nad tihim gradićem Fojnicom i cijelom okolicom, Soko je ovdje vrh timora gnijezdo savio, da sa visine gleda rod svoj i njegove potrebe. Što je preko ovoga višestoljetnoga krova prohujalo, pričat će ova knjiga, pripovjedivši najpre postanak njegov.
Prvi osnutak franjevačkoga samostana i crkve u Fojnici treba tražiti u onoj dobi, kada su počeli kopati rude u fojničkoj okolici katolički Dubrovčani, a s njima ugarski Sasi i dalmatinski Latini; prvi kao zakupnici rudokopa, a drugi i treći kao rudarski vještaci i radilici. Pošto su ovi doseljenici bili katolici rimskoga obreda, (Bosna je bila još u XIII. stoljeću grčko-katoličkoga obreda, ukoliko nije bila zaražena bogomilskim krivovjerjem, htjeli su zadržati svoje bogoslužje, dozvavši svoje domaće svećenike, da im vrše obrede, kakvima su se od dje-tinstva navikli, i da riječ Božju slušaju u svome materinskom jeziku, naime: njemačkom i talijanskom. U tu svrhu sagradili su im crkve, koje su većinom ovisile o dubrovačkom nadbiskupu. Ovo naše mnijenje potvrgjuju isprave dubrovačkih arhiva, koje je proučio dr. K. J. Jiriček, pak sam navodi, da su tako postali franjevački samostani u Srebrenici, Olovu, Zvorniku, Fojnici i Kreševu.
Posve je razumljivo, zašto su ove rudarske naseobine najragje dozivale u Bosnu redovnike, a veoma rijetko svjetovne svećenike. Tomu je bio glavni razlog, što je trebovalo svjetovnom svećenstvu opstanak bolje osigurati, dočim su redovnici pripadali prosjačkim redovima, koji su po svojoj uredbi bili kao stvoreni za selidbu, i tako bili malim zadovoljni, jer su u skupu živili, te su ih i neznatne naseobine lako mogle uzdržavati dobrovoljnom milostinjom. A baš su početkom XIII. vijeka ponikli u zapadnoj Evropi prosjački redovi sv. Dominika i sv. o. Franje Asižkog, koji su potpuno odgovarali svim potrebama i zahtjevima svoga vremena, kao i društvenim odnošajima one dobe. Po svoj prilici prvi su bili pozvani i došli u Bosnu sinovi sv. Dominika; nu nabasavši odmah u početku na divljački otpor sa strane osiijenih bogomila, usljed čega su neki redovnici i život izgubili kao mučenici, pa valjda nemajuć s kim popuniti prorijegjenih redova, oni se posve povukoše s ovoga pozorišta, ustupivši mjesto braći franjevcima, koji se rado pozivu odazvaše i ovamo doseiiše, da se tu poput jake i neustrašive vojske utabore kvaseći do danas ovu zemlju znojem i krvlju, te unoseći obilne plodove u žitnicu Gospodnju.
Prvi su katolički redovnici, toli dominikanci toli franjevci, pripadali većinom njemačkoj narodnosti radi Sasa. Po samom imenu Ivana Nijemca (Teutonicus) od strane dominikanaca, a od strane franjevaca o. Peregrina Sasa (a Saxonia), koji su bili prvi predstojnici svoje braće, možemo s razlogom misliti, da su se prvi pripadnici ovih redova sastojali većinom iz Nijemaca, a manjim dijelom iz Talijana i Hrvata. Kasnije su se izmijenile uloge, pa je bila većina Talijana, koje je ovamo slala vrhovna uprava, (a ovake su Dubrovčani laglje razumjeli i ragje podupirali), u koliko nije doticalo domaćega podmlatka. Treba ipak svima priznati, da su se znali brzo priljubit ovomu narodu i naučit se njegovu jeziku, pak su uz rudarske nasebione preuzeli duhovnu pastvu kod bogomilskih obraćenika i onih domaćih stanovnika, koje su oni preveli na rimski obred, poprimivši u svoje bogoslužje i narodni jezik, osobito gdje se glasno moli ili pjeva. Za to imamo dokaza u misalu vojvode Hrvoje, u kojem se svetkovina sv. o. Franje označuje crvenim slovima, kakvim se tu obično bilježe zapovjedni blagdani, pa bi rekli, da su se njime i franjevci služili, a po tom da su slavenskim jezikom Boga slavili, još imamo iz g. 1658. jednu molbu, koju je jedan franjevac pošlo sv. o. papi, da se dozvoli onim u Bosni samo hrvatski pjevati; Slava, poslanica, evangjelje, vjerovanje i Oče naš te muka Gospodnja, a da nijesu dužni toga prije latinski moliti, kako je to bio davni običaj u ovoj pokrajini i u Dalmaciji; jer inače tim Božja služba odveć duga biva u nedjelje i svetkovine, kada oni moraju na otvorenom polju to obavljati, višeput izloženi žegi, kiši i snijegu, a uz to strahovati od inovje-raca. Sličnu su dozvolu bili dobili već prije dalmatinski franjevci. Kada su se dakle naselili u Fojnici i okolici rimokatolički Dubrovčani, Sasi i Latini, tada nekako osnovaše tuđe svoj stan i franjevci, kao njihovi jedini dušobrižnici, došavši iz Dalmacije i Njemačke. Dubrovački ljetopisac Lucari, što ga spominje Jireček, tvrdi, da su već za Kulinova vladanja (1180.-1204.) dva dubrovačka vlastelina zakupila rudnike u Olovu, a tečajem XIII. vijeka, da su Sasi preuzeli rudokope u Bosni. Isti pisac dokazuje, da su g, 1339. Dubrovčani počeli izvažati srebro iz Bosne (a baš je ovom rudom obilovala fojnička okolica), pak je veoma vjerojatno, da su se bar dotle zasnovale dalmatinske i njemačke naseobine u Fojnici, a u to vrijeme sagragjen i franjevački samostan, makar i veoma čedan, u kojem se smjestiše redovnici njemačke i talijanske, a po svoj prilici i hrvatske, narodnosti, da onima prvim služe kao tumači kod domaćeg stanovništva. Tečajem XIV. vijeka fojnicki rudnici izigjoše na glas, a u XV. vijeku bijaše Fojnica jedno od prvih rudarskih tržišta u Bosni, kako ćemo to drugdje dokazati. Dapače dubrovačke naseobine u Fojnici spominju se već god. 1312. i 1313., a kuća vlastelina Pavla Nikole de Menio bila je u Ostružnici g. 1349., kako to isti pisac izričito spominje.
Istina, ljetopisi franjevačkoga reda ne znaju za samostan u Fojnici, kao ni za one u Srebrenici, Zvorniku i Kreševu, koji su u XIV. stoljeću svakako bili podignuti. Toj šutnji mogu bit: mnogi razlozi, kojih mi nećemo radi prostora ovdje iznositi. Za nas su ovoj stvari mjerodavniji do danas ovdje sačuvani turski spisi, koji svjedoče, da su ovdje opstojali ckva i samostan za kraljeva bosanskih po izjavi e.arosjedioca, te što je turska vlada već prvih godina svoga gospodstva imala posla sa samostanskim posjedom. Izvan svake je sumnje dakle, da je mlogo davni]! ovaj samostan, nego bi se to dalo dokazati iz ljetopisa reda. Bez pogrješke možemo staviti njegov osnutak u prvu polovicu XIV. stoljeća. Imamo uz to jedan izvjesniji dokaz iz god. 1435. Tada je neki fra Ivan, pridjevkom Proboz, a po tom Hrvat, isposlovavši kod generala reda fra Vilima de Casalis, da bude gvardijanom samostana u Deževicam i Fojnici (Howoitza), isprosio i neke druge povlastice. Ovo potvrgjuje i domaća predaja, koja se ne smije nigdje, a osobito kod nas, prezreti ni omalovažiti. Narod bo pripovijeda, kako je ovamo često zalazio sv. Jakov Markijski, čijem blagoslovu pripisuju obilje riba u rijeci Dragači, a do nedavno pokazivao je narod i jedan brijest niže samostana, koji da je ponikao iz putne palice ovoga sveca. Buduć se je sv. Jakov Markijski godine 1432. u Bosni nalazio, to pouzdano potvrgjuje osnutak ovoga samostana u XIV. stoljeću. Nu bio koju godinu stariji ili mlagji ovaj franjevački samostan, on je za prvih godina turske vladavine postao središtem i težištem, a time najglavnijom točkom bosanskih franjevaca i većine katolika u Bosni, preuzevši postepeno duhovnu skrb nad cijelom gotovo lijevom obalom Bosne do Save, osim jedino današnjih kotareva: Dervente, Maglaja, Tešnja i Žepča. Više je dakle od polovice Bosne upiralo svoj pogled u ove zidine, ovamo hodočastilo, ovdale izgledalo vjerovjesnike, utjehu i pomoć, a u zamjenu slalo svoju milostinju, da mognu laglje ovdašnji franjevci odolijevati globama i turskim tražbinama, kao i snositi terete oko uzdržavanja iznemoglih redovnika i oko odgoja podmlatka. O ovu se je pećinu razbijao bijes tlačitelja; o nju su se lomile bure i oluje, koje prohujiše nad glavama tužne raje. Klevete, nasilja i gotovo nečuvena u povijesti čovječanstva stradanja ispunjuju stranice dogodovština ovoga samostana; ali i njegov svemogući zaštitnik sv. Duh vanrednom je dobrotom bdio nad kukavnom ovom zgradom, koja je više naličila svačemu, nego li stanu naobraženih ljudi. Ipak ovdale je potekla mloga divna misao, tu se pisale knjige, snovalo se o dobru roda, crkve i reda, ter izvodila djela, kojima će se i budući naraštaji diviti, ako bude pravednosti kod potomstva i harnosti kod onih, koje snio tolikom mukom Krstu i hrvatstvu sačuvali.
Ovaj je samostan u prvo svoje doba stajao na drugoj strani Fojnice, naime na Pazarnicama, na lijepom zaravanku poviš sadašnjeg muslimanskog groblja, imajuć desno dolinu Pavlovac, sučelice pred sobom cijelu današnju varoš, lijevo pako rijeku Dragaču, kako to i živa narodna predaja svjedoči, a neki spisi i razvaline, koje se i danas jasno razabiru, to isto dokazuju. Ovo megju inim potvrgjuje domaći ljetopis, koji stavljajuć smrt oca fra Angjela Zvjezdovića u g. 1498. spominje, da je on preminuo na Pazarnicama. Isto spominje franjevački general reda i povjesničar o. Franjo Gonzaga, koji opisuje sve provincije i samostane reda, govoreć o Bosni, na temelju vjerodostojnih izviješća na trećem mjestu stavlja samostan u Fojnici i izrično veli, da je ovdale (sa Pazarnica) prenesen na drugu stranu varoša, ne mogući više franjevci pričikati nezvanih gosta, koji su ih danomice uznemirivali. Po tome moremo zaključiti, da se je ova selidba zbila početkom XVI. vijeka. Dodati nam je još iz usmene predaje, da je tu negda bila bogomilska bogomolja i da je tu našast kumirski lik. Brdo „Križ", uz koje su franjevci prislonili novi samostan i crkvu, bilo je i tada obraslo gustom šumom od samih brijestova (kao i do g. 3863.), koji su svojim gustim krošnjama zaštićivali ovo novo redovničko prebivalište, da ga lako ne opazi oko stranog poturice. Samostan na Pazarnicama mogao je biti skroman, kao i svi drugi one dobe; ali je svakako bio na lijepu mjestu, na čelu cijele varoši i u kraju, gdje su se kupili „pazari" (sajmovi) i stajao kraljevski štacun, kako ga drugdje spomenusmo. Kraj njega je vodio javni put u Skoplje, pak su se činovnici i muslimani rado tu svraćali, da prenoće i badava se nahrane, ne misleći ni zahvaliti, a kamo li platiti i naknaditi samostancima troškove. U ovom je samostanu najviše boravio „pošteni kuštod fra Angjeo; a kada je sultan Mehmed II. zauzeo Bosnu, ovdale mu je fra Angjeo izašao na susret u susjedni Milodraž i tu isposlovao glasovitu „Ahdnamu", da time osigura svojoj braći i katolicima slobodu vjere i života. Istina, ima na susjednoj planini Zahoru u stjenama izdubena pećina s nekim prigracima, koju narod zove „Kaštela", i priča o njoj, da su se tu franjevci bili zaklonili i o. Zvjezdović s njima, pa da je o. Zvjezdović otale i sišao na Milodraževsko polje; nu po svoj prilici kratko su vrijeme tu bili, jer su brzo nastupili snošljiviji odnošaji.
Ocrtavši najkraće postanak, mjesto prvošnjeg i sadašnjeg samostana u Fojnici, prelazimo na njegovu povjest. U tom ćemo se oslanjati najviše na bogatb samostanski arhiv, te ćemo kronološkim redom nizati dogagjaje od onog doba, otkad imamo sačuvane podatke, osobito dogagjaje iz onih crnih stoljetnih dana progonstva i ropstva. Počimamo evo s tim dogagjajima. God. 1466. franjevci su uz neku pripomoć drugih kupili neznatnom cijenom fojničku dolinu i planinu Zec za ciglih 2000 jaspri, a kupili su i mline u varoši. Zatim su g. 1478. isposlovali od ćehaje (zamjenika) Huseina dozvolu, da mogu popraviti svoju crkvu, a usput valjda i samostan. Nu znali su se Turci stavljati j u franjevačke nutarnje prilike, pak usprkos jasnome slovu ugovora zabraniše im g. 1486, pobirati neke pristojbe od naroda, pod izlikom, da to šalju papi u Rim, a to sve potvrdi pet kadija. U isto doba megjutim pokazaše i Turci neku blagovolju novim podanicima, jer bas ove iste godine odbiše pećkoga patrijarhe zahtjev, da se njemu podvrgnu franjevci u svemu, a katolici u Bosni, da mu daju iste pristojbe, koje mu daju njegovi jednovjerci, što mu zabrani sultan Bajazit posebnim fermanom. Ove iste godine podijeljeno je katoličkomu biskupu i grčko-istočnomu metropoliti u Bosni pravo, da oni imadu isključivu vlast rješavati ženidbene parnice svojih vjernika i vjenčavati ih, a da se u to ne miješaju turske kadije ili tko drugi. Iza toga (god. 1495.) umro je u Fojnici fra Marko biskup, a defterdar (kancelar) Hasanbeg piša fojničkim subašama, da ne bi njegovu ostavštinu popisali i za to pristojbe potraživali, nego da sve njegove stvari preuzmu franjevci, koji će se pobrinuti i za izbor novoga biskupa, buduć je to samo njihov posao. Mi danas ne znamo, koji bi to bio biskup; ako se nije odnosilo na kojega redovničkoga dostojanstvenika, ili možebit na smrt samoga oca Zvjezdovića, koji je nekako ovoga doba preminuo.
Premda su franjevci pod vodstvom o. Zvjezdovića obezbjedili bili svoj i bosanskih katolika opstanak, stekli osobitu naklonost prvog osvojitelja i njegovih nasljednika, ter dosta mirno sprovodili prve dane suzanjstva: oni su ipak čeznuli za narodnim osiobogjenjem i tvrdu nadu polagali u hrvatsko-ugarskoga kralja Matiju Korvina, koji je bio razvio zastavu na zator Osmanlija u Bosni. Oni su ga živo pomagali u njegovim osnovama, putovali do njega i susjednih vladara, dapače i krv lijevali, kada su njegove čete provalile do Jajca i tu odbijale navale Osmanlija. Iz ovog je doba sigurno i ona misna oprema (paramenta) Korvinova, koju je ovaj samostan sve do god. 1887. čuvao kao dar ovoga plemenitoga kralja, namijenjen ili samome o. Zvjezdoviću, kao starešini bosanskih franjevaca, ili dat ovomu samostanu u priznanje zasluga te da služi kao poticalo, da ne bi nigda malaksali podupirati oružje hrvatskoga kralja, nit da se zaborave hrvatske narodne sveze. Ako se i nije mogla ostvariti ova najtoplija želja franjevaca i katolika, Bog je u svojoj milosrodnosti do skrajnih granica ljudskoga života produljio dneve o. Zvjezdoviću, tom velikom narodnom vogji i štitniku, jer preminu istom dne 7. travnja god. 1498. u samostanu na Pazarnicam.
Moramo odmah ovdje upozoriti čitatelja, da spominjući progone i globe ne misli se na urogjene muslimane, s kojima su katolici živjeli u prijaznu odnošaju, već se to tiče onih, koji su iz drugih krajeva turske carevine nadošli kao činovnici ili isluženi vojnici. Bilo je nekad neprilika i od domaćih ljudi, ali ti su bili iznimka, i to rijetka. Nasuprot, franjevci su i u najtežim neprilikama često nalazili kod svojih muslimanskih susjeda zagovora, potpore i obrane, kada su se na njih obratili. 1 bosanskim su muslimanima bili oni tugjinci neprilični, pak su zato uvijek mislili na neku nezavisnost i samoupravu.
