Povijest samostana (skenirana knjiga: Fra Mijo V. Batinić ''Franjevački samostan u Fojnici od XIV. do XX. stoljeća'')

Zemljopisne i povjesne crtice o Fojnici i njezinoj okolici

Područje, u kojem su se odigrali ovdje nanizani povjesni dogagjaji, obuhvaća cijelu stariju fojničku župu sa ovim gra­nicama: crta potegnuta od planine Zec na Crnićki Kamenik - ušće Lepenice - rijeka Fojnica do Visokoga; od Visokog ri­jeka Bosna do ušća Lašve, otale do ušća Kruščice, a ondale na Radovan, a odatle pako prati bilo Vranice do izhodne točke.

Mjesto Fojnica leži megju planinama Matorcem i Zahorom, na plitkoj naplavini, uz desnu obalu Dragače, koja je ovdje naplavila prijatnu ravnicu, 3 kilometra dugu, a 1 do 1/5 kilometra široku. Značaj okolice uopće je govorit, bez prelaza od ravnice na humlje, sa srednjim usponom tla od 3/7 27°; po tom poprečna ispetost fojničke okolice nadilazi sve predjele u Bosni. Maximum njezine ispetosti jest u Vranici vrhunac Loćika 2107 metara. Gore ove okolice sačinjavaju jezgru tako zvanoga „bo­sanskoga rudogorja“, a jesu po imenu ove: Vranica, Zec sa vrhuncima Zečija glava 1766 m., Matorac 1939 m., Vitreuša 1914 m; Cvjetovnja sa Jasikovicom 1255 m., Zahor 1423 m; Šćit 1580 m. Glavne doline, kao i gorski lanci, drže se jugoistočnog smijera, paralelno sa Jadranskim morem, što je veoma karakterično za orografske prilike u Hrvatskoj, Dalmaciji i većoj česti Bosne.

Vode. Fojnička je okolica u hidrografskom pogledu za-nimiva, ne toliko veličinom rijeka i jezera, koliko raznolikošću i bogatstvom bistrih i mineralnih izvora. Najveća jest rijeka Bosna. Ova u toliko spada u područje Fojnice, što tvori već spomenutu granicu od istoka, te sve vode ovog područja prima u svoje krilo, od kojih su znatnije rijeke i pritoci: Dragaća, koja izlazeć iz fojničke kotline poprima ime Fojnice, a sastoji se iz bezbroj izvora planine Vranice i Šćita, koji tiho romoneći i šumeći u slapovima se slijevaju u glavnim pokrajnim dolinama ovoga gorja, te se sastaju pod selom Mujakovići i stvaraju kao kristal bistru brzicu rijeku Dragaču. Znatniji pritoci Dragače jesu: potok Pavlovac s desna, Gvožgjanka s lijeva, koja u Dragaču utječe na pogledu Fojnice kod mosta Alaupovke. Najznatniji je pritok svakako Lepenica, koja postaje od gorskih izvora Ivan planine, Lopate i Inča, pa kod Kiseljaka pritječe u Dragaču, koja se otale do ušća u Bosnu zove Fojnica.

Jezero je najznatnije i ujedno najdivnije Prokoško jezero, tako prozvano radi blizine prokoških ljetnih stanova. Površina mu je 13,4 hektara. Leži u ponikvastoj vispoljani pod planinom Krstacem, u visini po prilici 1600 m nad morem. To je pravo alpinsko jezero.

Fojnička okolica obiluje i rudnim vodama. Vrijedne su osobitog spomena: Banja kod Fojnice, Klokoti kod Bilalevca, jer se na oba mjesta nalaze sumporne toplice, koje polaze su­sjedni stanovnici i hvale njihovu ljekovitost. Imenito Banja ima 24°R topline, udara jako po sumporu i željezu, a nalazi se 1,5 kim sjeverno od varoši, gdje je uregjen za nuždu jedan bazen, a drugi se nalazi u pećini od sedre, ali je tamo tegotan ulaz; no u zadnje je vrijeme na olovne cijevi svedena blizu do va­roši ova banja i uregjeno nešto modernije mineralno kupalište. Još se većma okolica fojnička iztiče sa svojim kiselim vodama: Lamborine, Džojinhan, Klokoti, Bukovci i Busovača imadu kiselih izvora, nu nijesu dovoljno ispitani nit do danas u obzir uzeti, kako bi zasluživali. Osobito su važni Klokoti, gdje na površini od više rali neprestano klokoću nebrojeni iz­vori tople, studene, kisele i raznobojne vode, a otud im i ime Klokoti. Narodna pjesma ovjekovječila je ovo mjesto imenom Vuka Jajčanina, koji ugrabi sestru Gjerzelez-AIije.

Nu vratimo se na našu glavnu stvar - Fojnicu, koja leži u podpuno gorskom kraju, odasvuda obrasla šumom, te radi svoje divlje-romantične okolice, koja svakog začarava, zaslužuje ime ''bosanske Švice''. Današnja varoš Fojnica jest sijelo kotara, na koji spada još: Kreševo, Kiseljak, Gromiljak, Brestovsko, Busovača, Rastovo. Sijelo je takogjer kotarskog suda, pošte, oružničke postaje, pčelarskog društva i gradilišta košnica za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Imade dvije čitaonice: muslimansku kiraetanu i katoličko-hrvatski ''Ro­doljub'', osnovan po poletnom pokojnom franjevcu fra Alojziju Cvitanoviću, te ima svoj krasni dom, dosada najljepši u Bosni. Grad ima lijepe kuće, vrlo čiste ulice; provigjen je zdravim vodo­vodom, a živo se radi, da Što prije dobije i električnu rasvjetu. Muslimani imaju 3 džamije i krasnu novu medresu. Gragjanski se svijet najviše bavi trgovinom, točarinom i obrtom, osobito drvom, radi obilja drva. To je glavno rečeno o današnjoj Fojnici, koja inače slabo napreduje radi slabih općila. Naokolo Fojnice upadaju u oči stare gradine, koje su kao nigdje u blizini nanizane, a koje se i sada dobro razabiru. Megju svima ističe se grad Kozo, Fojnici na jugu, sazidan na strmom obronku Konjuha, dijelu planine Zeca, tvoreć tuđe čunjastu hrid, na kojoj stoji tvrgja, gospodujuć nad dolinom fojničkom i ci­jelim tokom Dragače do ušća Lepenice. U ruševinama se dobro raspoznaju bedemi, sjeveroiztočni 1-5 metara visoki; pod tvrgjom tamnica; na jednoj strani tvrgje nekakva urezana slova, koje se ne daju odgonetnuti. Grad se je vodom opskrbljivao s izvora potoka Bistrice, te se još mjestimice opažaju tragovi vodovoda dugoga 7-8 kilometara, a paralelno s njime i cesta kao kaldrma, koja je spajala ovu tvrgju sa zapadnim dijelovima Bosne. Sjeveroistočno od grada, a niže ovoga leže silne ruše­vine kamenitih zgrada, varošišće zvano, gdje će možebit starinar naći mnogu odgonetku, kada se bolje pretraži ovo mjesto, koje je svakako bilo veliko i znamenito.

Lagumi više sela Gradine na sjeverozapadu Fojnice, druga je važna gradina, koja je štitila Fojnicu i njezine rudo­kope. Ona se sastoji iz više opkopa i siže u starije doba. Zvonigrad je treća tvrgja; sagragjena je pako bila na strmom visu, ogranku planine Cvjetovnje, zaštićujuć rudokope u selu Gvožgjanima, dva sata udaljena od Fojnice. Osim ovih utvrda istaknut nam je i važnija mjesta i ru­dokope okolo varoši Fojnice. Poviš Fojnice na sjeveru leži maleno selo Banja sa već spomenutim izvorom sumporne vode, koju narod veoma često upotrebljuje, i za reumatične bolesti mnogima je pomogla. Samo ime Banja sjeća nas na talijansku riječ bagno = kupalište, pa je ostanak iz onih doba, kada su Dubrovčani ovdje rudo­kope imali. Pošav otale prama istoku, dolazimo na Alibegovo (negda Marrdino) Brdo; a dalje idući k istoku silazimo u prodolje Lučice, krčevine fojničkih katolika, koje mjestimice po­kazuju rudne naslage. Odavle se uspinje i silazi prema Ostružnici, općini od više omanjih sela, prosutih po brjegovima i uvalama na podnožju gore Zahora. Znamenita su seoca Voljevac, gdje su se najdulje održali Bogumili, i Marinići, nekad sijelo plemenite kršćanske obitelji Radijelovića-Radeljevića, koji su poput Obojčana s barjakom dolazili nedjeljom u župnu crkvu, te se bez njih ne bi smjela ni pučka misa otpočeti. Kasnije je obitelj osi­romašila i u varoš se preselila. Ispod Ostruznlce stere se Ostruško polje, koje natapa rijeka Fojnica. Ono je bilo negda silno plodovito, polag one narodne pjesmice: ''Poručuje baba iz Kaura: Je l' Ostružko polje urodilo, je li proha kano rukavica, A šenica od dva muška pedlja?'' Iz ove narodne predaje razabire se, da je mnogi kršteni narod odavle pobjegao u Kaure (nevjerničku zemlju), a odonud žalostan raspitivao bi o svojem rodnom zavičaju. Usred ovog poljica stoji Ostruška džamija, po svoj prilici sagragjena iz ruševina kršćanske crkve, jer se pripovijeda, da je tu u blizini, kraj same današnje ceste stajala crkva sv. Ka­tarine. Preko puta od džamije stere se tursko groblje, a na jed­nome humku visok ženski bašluk (nadgrobni spomenik), te se priča, da je to grob jedne poturčene djevojke, koja je predvodila Turke i otale pucala na Kozograd, u kojem je tada sta­novala kraljica Katarina i da ju je tu top ubio onu djevojku, pak to mjesto drže muslimani svetim, a za to ga i brižno ogragjuju.

Pogjemo li odovud uz tok rijeke Fojnice, izlazimo opet u fojničko polje, gdje na sutoku Dragače i Gvoždjanke stoji i danas ćuprija (most) Alaupovka, što nas sjeća davne ovomjesne kršćan­ske porodice. Turci su više put ćupriju popravljali i mjesto joj mijenjali, da joj ime zataru, nu narod se nije dao nagovoriti, da joj ime pridrugojači. Ako dalje krenemo uz rijeku Gvožgjanku, namjerit ćemo se na silne naslage riječnog kamenja, gdje su stari ispirali zlato. Pogjemo li odavle uz planinu prama gradu Kozlu i prešav Kozograd, ako idemo njegovom starom cestom, doći ćemo iza jedan sat hoda na Dernečišće, gdje su se u staro doba obdržavali veliki sajmovi; a malo dalje pošavši dolazi se do Marine Stijene. Ovo je ime ostalo od neke Mare, koja se bila odbila u hajduke i mnogo zla učinila silovitijim muhamedancima, šireći svuda strah i trepet, pak stoga ju je narod i u pjesmama opjevao. Mi ćemo spomenuti samo jednu: ''Odmetnu se odmetnica Mara u hajduke priko Banjeluke, Gjulibrku pade na konake. Gjulibrče oko kuće trče, Janjce peče, a cicvare vari.'' Vratimo li se istim putem natrag i ostavimo li na Poljani ob desnu Kozo-grad, pa pogjemo ii na Vrata niz planinu prema Fojnici, za pol sata hoda namirit ćemo se na Radinu ili Kadi­jinu gromilu, gdje je narod nekoć kamenjem zasuo kadiju, što mu je velike globe i nepravde činio. I danas običaju po koji kamen baciti, kao znak proklestva na toga davnog zlotvora. Malo niže nailazimo na izvor Velika Veselica, nešto dalje na vrelo Mala Veselica, otale na brdo Križ i saći ćemo pokraj samostana na Rupnovac, a time u samu kršćansku varoš, obašavši tako cijelu okolicu. Tako smo zaokružili okolicu Fojnice. 

Povijest. Kao što je tminama zastrta sva davnina Bosne, tako je po gotovu i Fojnice. Ime je dobila od svojih nepreglednih šuma (hvoja), te se je zvala Hvojnica, a prvu slovku promijenila prama kasnijem izgovoru u Fojnica. Ako se malo obazremo naokolo, svuda nalazimo tragove čovječje radnje – pouzdan znak, da se i u najstarije doba, a osobito za gospodstva Rimljana, ovda svijet gledao okoristiti prirodnim bogatstvom tla. Gomile vodenog kamenja kraj svih mjesnih rijeka označuju, da su silni čopori radnika tražili i izapirali zlato, kojeg i danas ima u pijesku naših voda, kao što se je u tome uvjerila i sadanja zemaljska vlada, upotrebivši nekog Luku, Dalmatinca god. 1893. koji je na raznim mjestima rešetao riječni pijesak i svagdje nalazio čisto zlato, dnevno po 10 kr. vrijednosti. I tragovi rimskih cesta preko planine Zeca i Šćita svje­doče, da su Rimljani i ovaj kraj izrabljivali. Tragovi rudokopa u Šćitovu spadaju u rimsku dobu, a njihov opseg svjedoči, da su dugo tu radili. Dovinuvši se Bosna svoje samouprave, fojnička okolica obratila je na se pozornost rudarskih poduzetnika, te već po­lovicom 14. vijeka dolaze Dubrovčani i grade kuće u selu Ostružnici, tako prozvano jer je na utoku Gvožgjanke u Dragaču opstojala neka struga, gdje je njihova straža pazila, da se ne bi ruda kradom odvažala. Pri tom poslu upotrebljavali su ponaj­više Sase i Latine dalmatinske, pa zato i jesu do današnjeg dana učuvani svi rudarski nazivi u njemačkom jeziku, a mloge riječi u narodu nose talijanski biljeg. Iz ranije ili bar ove dobe jesu gradine: Lagumi, Kozo i Zvonigrad, podignuti u zaštitu bližih rudokopa. Pod upravom Dubrovčana silno se je razvilo rudarstvo u ovome kraju, a s njime i trgovina, da je kralj Tomaš dne 3. siječnja 1449. učinio ugovor s Nikolom Trogiraninom, da svaki uloži po 10.000 dukata u zlatu ili srebru, čim će ovaj otvoriti skla­dište svake robe u Spljetu, Hvojnici i Jajcu, i tim ima trgovati na sve strane ''kuda mu se bude bole viditi'' a da mu ima kralj dati kuće u svojim mjestima, gdje mu bude potrijebovati. Ob­vezuje se tu isti kralj, da će sve što bude potrebno za njegovu kuću i dvor uzimati u tim označenim mjestima, plaćajuć pošto i drugim trgovcima, još hoće ''da sva srebra, koja dohode u našu komoru i koja se nahode u naših misti na prodaju, da se imaju dati njemu (Nikoli) za gotove dukate, pošto ih bude mogao kupovati, a da ti trži i ta srebra imaju biti dobitija na poli i štete.'' Već se iz ovoga lista vidi, da se je tu srebro vadilo i dalje prodavalo, a Fojnica postala važnom točkom, kao dosele Podvisoki. Dapače sama Tomaševa žena, kraljica Katarina, za provale Turaka i pada Bosne boravila je, po pričanju du­brovačkog ljetopisca Lukarija, u Kozlu, a čuvši za smrt kralja Stjepana Tomaševića pobjegla je u Konjic i otale u Dubrovnik te u Rim. Propast bosanske kraljevine osjetila je i Fojnica, gdje su se bile pribrale mloge vlasteoske obitelji, kao: Alaupović, Radijelović, Sitnić, Vućemilović (Vučević) i još neke. Bogomila kao da je bilo nestalo u Fojnici do pada Bosne, inače bi – kao i drugdje – bili prešli na islam, dočim je prošlo i sto godina iza zauzeća Bosne, dok su se počeli naseljivati u Fojnicu muslimani, a i to sami isluženi vojnici, noseći u svojim prezimenim biljege azijskih svojih posjeda ili služba, obnašanih u ratu: kao Gjiro (iz Krete), Uzbašić, Čohadžič i slični. I predgragje tursko Pavlovac dokazom je, da su se oni tu uselili u posve kršćansko mjesto. I predaja pučka to isto potvrgjuje, jer je dugo vremena ovamo dolazio kadija iz Visokog na obdanicu i svoju službu vršio kraj jedne česme usred varoša. Rudokopi, i to srebreni, još se spominjuju početkom 16. vijeka, a rudari su još god. 1526. podigli ponovno franjevcima samostan i crkvu, koje je Turska vlada bila oborila, kako ćemo to na drugom mjestu pripovijedati. Još jedina znamenitost Fojnice učuvana je u tome, što je i dalje opstajao franjevački samostan, u njem živio i umro bla­ženi o. fra Angjeo Zvjezdović, te su tu čuvani povjesni spomenici bosanskih franjevaca i katolika. Od svih plemićkih porodica dugo se je održala u svojem posjedu i bogatstvu obitelj Alaupovića, ali i ovoj zadade težak udarac četa haramija, koja je dne 5. srpnja 1566. opljačkala Fojnicu, odnesavši iz crkvene sakristije svekoliko srebro, a od Alaupovića ''mlogo blago odniše, i ne progje osam dana svi ji poitaše i u Sarajevo odvedoše.'' Kako su i kršćani i muslimani bili prinugjeni bavit se rudarstvom i zanatima, te su bili upućeni jedni na druge, nit su se imali kada isticati u politici, kao sarajevski age: to je i njihova povijest tiha i jednolična, i skoro sva zbijena u dogo­dovštinama franjevačkog samostana.